Претражи овај блог

четвртак, 24. март 2016.

Slobodna subota

Posle skoro tri meseca prva slobodna subota.Razlog slobode baš nije blistav, ali sama činjenica da je slobodna subota je dovoljna.
Inače danas je kod katoličkih vernika Vrbica, ne znam kako je oni zovu.Po pravoslavnom kalendaru danas je Teodorova ili Todoraova subota. Kako god je zvali. Nisam znala to u momentu dešavanja, ali sad shvatam da ima razlike. Goleme.
Dan-dva pre subote bliskoj članici porodice zakazaše preglede kod lekara- baš za ovu subotu, na dežurstvo doktorovo. Zbog gospođinih godina i dva dugotrajnija pregleda, ljubazno osoblje joj izašlo u susret.Nije baš da imam mnogo sa tim, ali moram je ujutro dočekati iz sela, kafu sa njom popiti, popričati, objasniti da nije ništa bolno ni strašno( kako su meni objasnili da treba da uradim).Pomirila sam se još prethodno veče sa činjenicom da neću subotnje jutro prespavati, onako do osam-pola devet, već da ću opet da se vampirim.Činjenicu stoički prihvatila, da ne kvarim sebi osmišljenu subotu još više.
Otpratih dotičnu gospođu posle kafe , doteranu i smirenu. Krenem i ja da se spremam natenane, za šetnju kroz centar, malo okolnim putem, jer sam planirala još neke strvarčice da obavim. Imam vremena. Opušteno. Još samo tašnu da uzmem.
Ispade ceduljica. Na njoj lepo piše- subota , pre 11.30! U potpisu -moj obućar!Oh. Zaboravila sam. Svratim usput, to je u redu, ali da nosam jednu duboku čizmu u šetnju, kroz grad....
Ne, glupo je. Odem kod obućara, pokupim svoju čizmu i vratim se kući. Odložim ja na upražnjeno mesto, pored njenog para, i drugog para čizama, takođe mojih dubokih. Stojim , gledam i ne verujem. Imama TRI iste čizme! Pobogu, pa ja sam donela tuđu čizmu. Kao lopov. Koja je verovatnoća da neko popravlja kod istog obućara, čizme iste kao moj drugi par???
Sad već ozbiljno gledam u sat. Devet minuta do podne. Čovek u podne subotom zatvara. Bez reči, uz put i bez jakne, trčeći pokupim bicikl drugog člana porodice i odletim u pravcu obućara, sa sve čizmom u korpici bicikla. Tuđom.

Čovek srećom pije kafu sa komšijama, nije otišao, pa otvara, već zaključanu radnju i zamenimo čizme, uz obostrani smeh.Malo me bilo sramota, ali šta ću ? Ovaj put idem kući sa svojom, baš svojom čizmom.Hladno mi je. Od jurnjave sam se preznojala, a jaknu nisam obukla....
Zaduvana, sedam da odahnem. Vraćam dah, pijem vode, vraća mi se i raspoloženje.Popravim kosu, stavim minđuše, čujem se sa sinom, pa opet krenem.Do drugog ćoška.Eh, kad ti tako krene dan! Shvatam da mi je mobilni ostao u predsoblju dok sam se spremala da pođem. Dete će zvati. Okrenem se na peti-pa opet kući- pa po mobilni, jel?
Na pola puta ka centru grada raspoloženje mi se popravilo. Ponovo. Subota je Sve je u redu ( osim možda supruga-ostao je da stoji otvorenih usta kad sam se i treći put vratila ). Ugledam Fiat 1300. Pa to još postoji i voze se! Mi smo takvog, ali belog imali.

    Fotografija : Photo by Natasa

Stižem u centar. Ulazim u Telenor. To je jedan od razloga zašto sam taj put izabrala. Ali- uvek ima neko ali. Jedan telefon je beznadežan slučaj, a u slučaju drugog mogu da mi pomognu krajem maja. Mami telefon trebao za juče! Eh.

Sad već ozbiljno namrštena žurno napuštam centar.Nije mi do šetnje. Ni do fotkanja.Koliko god da volim ovaj grad. Samo da svratim do "Boba" i pravac kod mame. Dušu od ove subote da odmorim.Idem ulicom koja se zove Obala i gledam izloge. Nove radnjice, promene neke , retko tuda pešice idem-uvek biram sa druge strane jezera.Lep izlog prodavnice sa ženskim rubljem. Zastajem, gledam vartomet boja i modela, osmehnem se trgovkinji koja je valjda očekivala da uđem ali produžavam dalje. Gledam preko puta zgradu Kapetanije. Oronula je, mogla bi se i ona malo adaptirati....ček, ček...pa prošla sam radnju gde sam htela da svratim.
I opet se okrećem, i vraćam nazad.Gledam male lokale šarenih izloga, pa opet stižem do one prodavnice rublja!? Zona sumraka. Gde je zlatara ( tačnije srebrara, jer zato tamo i idem) po imenu  "Bob"?Gledam levo-desno. Podižem pogled i vidim limenu tablu, malo izbledelu- piše na njoj zlatara "Bob". Spustim pogled, a dole, da izvinete roze gaće??? Pa kad nesta radnjice. Tako slatko mesto i prijatna crna ženica, sa kojom se lepo ispričam. E, stvarno!
To je bilo dosta. Pala mi klapna.Šaljem mami poruku i brzinom vetra odlazim ka Bagljašu. Jurim kao da me jure Todorovski konji.

    Fotografija: Photo by Natasa
 ( Inače kao zaštitni mural našeg grada-četir konja debela-nemaju veze sa onim drugim, već spomenutim konjima)

Bilo je skoro pola dva kad sam skoro bez daha, a sigurno bez i jednog celog nerva, stigla do mame. Kakav dan.
Zato postoje mame. Nasmejana, smirena, čeka me na vrhu stepeništa.U stanu mirišu moja omiljena jela, sprema lepe čašice, donosi "Gorki list". Mudrica. Kaže dobro je za želudac i kao aperitiv, a da proslavimo, što sam stigla, jer Todorovska subota zna svakakva da bude. Gledam je. Ne razumem .
I ne treba danas. Subota je. Divan dan. Zahvalna sam mami, danu, slobodi.Uskoro će mi i sin stići. Lepo subotnje popodne.
Ali znam ja mene.Čim stignem ovih dana do računara, ima da pronađem te konje i tog Todora.
Da vidim šta se to dešavalo.
 

четвртак, 17. март 2016.

Ukradeni trenutak

Slušam sebe,čitam sebe. Vidim-ispadoh ja neka retko religiozna, crkvena žena! Znam slave i običaje, šetam sa uživanjem kroz crkvenu portu, ponekad upalim sveće, dižem pogled ka zvoniku , kada se crkvena zvona oglase. Za zadušnice ako uspem na groblja idem. 
Poznajem sebe. Nisam . Ne toliko koliko se čini. Verovatno te situacije bude u meni osećanja najjače, ta sećanja me prodrmaju a  neizbežna su  u tim prilikama.
Možda i okruženje tako utiče. Tri meseca šetam Gradnulicom. Tako se desilo.
Posebna priča je Gradnulica , kao što je svaki deo grada priča i celina za sebe.

   Fotografija : Photo by Natasa

Opet su zadušnice. Opet je radna subota.
Kapela Svetog Rafaila otvorena. Unutra, u njenom  miru stoje sveće, one najmanje. Uzeh pregršt.Pare samo ostaviš u posudi pored.Zapalim ih , napolju.Ljudi u tišini martovskog prepodneva dolaze, uzimaju sveće, pale ih, pomole se ili samo odćute trenutak i odlaze.
 
Primetila sam to i ranije, ali danas posebno primećujem da se  deca prolazeći pored crkvene kapije prekrste. To sam videla samo ovde, na Gradnulici. Kada je lep dan pa šetkaju, još i nekako, ali cele zime sam ih gledala. U grupama dok idu ka školi, pojedinci koji trče jer kasne u smrznuta jutra, obavezno zastanu i prekrste se. Ne razmišljaju o tome. Navika. Toliko odudaranje od ostatka sveta.

Kao što rekoh radna mi je subota, kao i svaka u ovoj godini, do kasno popodne.Do groblja  nikako ne mogu stići.Zato sam opet ukrala jednu pauzu, kad sam već u blizini, i iskoristila je da trknem preko, kroz portu do kapele i upalim sveće..Lep osećaj. Donese mir. Privremen možda ali preko potreban.

   Fotografija: Photo by Natasa

Sunčan dan, malo duševnog mira, zaljubljeni golubovi na drvetu u porti, i eto razloga da lako izguraš dan, da ga čak i učiniš lepim i korisnim. Osećaj dana koji nema svrhu me boli.
Zatim činjenica da ću sa posla u kasno popodne, uz zalazak sunca produžiti , umesto ka kući, do mame. Čekaće me sa toplom omiljenom mi čorbom i milion sitnih pažnji, koje samo ona ume da mi priredi.Da mi upleša proteklu nedelju koja prolazi.Još jednu nedelju kojoj cilj i svrhu ne vidim. Ta subotnja popodnevami služe za punjenje baterija. Za razmišljanje.
Nije li vreme da zastanem, da stavim tačku.Da promenim kurs. Razmišljanja samo.

No u ovaj sunčani dan, sa mirisom sveća i tamjana, koji sam sa sobom ponela, moja duša je smirena. Ipak zadovoljna. Nisam stigla da obiđem one koji nedostaju, ali sam upalila sveće za njih. Uplaila sam i za nas , koji smo tu u ovom svetu kakav god bio, za ono najvažnije- za zdravlje, za ljubav prema bližnjima , i svemu živom.
Tako prolaze prve ovogodišnje zadušnice.
Slava onima kojih nema.
Život onima koji ostaju. Život se nastavlja. Vredi se boriti za svaki njegov trenutak, sa svim što donosi. Svaki je tren neponovljiv.
To je najbolja strana života- prolazi, a opet traje. Uvek drugačiji.

понедељак, 14. март 2016.

Koliko je težak san

Naslov jedne pesmice Gvida Tartalje iz mog detinjstva je glasio tako. Naravno, nisam o pesmici htela. Naslov mi se nametnuo sam . Iz prostog razloga zato što me je to pitanje mučilo odavno.
Ne sanjam kad spavam. Retko. U životu ako izbrojim snove –sanjane, možda jedva desetak. Ružni, uglavnom, teški. Tačnije, kažu da svi uvek sanjaju , ali se ne sećaju. Dobro , onda se ne sećam. I na pitanje iz naslova , odgovor bi na osnovu sećanja na tih par sanjanih  bio- jako težak je san, pretežak.
Sanjam ja, ali budna. Ima jedna strana reč za to- daydreaming, što bi mi rekli- sanajrenje, tu sam stručnjak, jer uživam u tome. Ipak, ni to nije tema.
Pitanje : koliko je težak san se nametnulo, posle poslednjeg sanjanog sna. Poslednjeg, kojeg se ( po naučnicima ) sećam. Jer, nije bio težak, buđenje je bilo .
Lepo je što ne znaš da si u snu. Izgleda tako stvarno i moguće.


 Fotografija : glassrbije.org



Jutro , prolećno, okupano suncem na Carskoj bari. Kako znam da je proleće? Takva je boja neba, tako nežna zelena trava, tako mutnjikava voda, iza skele, ispred koje sam. Ne vidim sebe, naravno. Jer ja gledam.Kako znam da je baš to mesto ( tamo, naprimer, nema skela, koliko znam). Između mene mislim ,  i skele ( ta skela sad shvatam je bila nekad davno između Starog i Novog Bečeja-u vreme mog detinjstva-samo je uskočila u ovu priču bez najave)  smeši se Puta ( otkud on u mom snu, verovatno slika-logika-posledica), jer on dođe kao zaštitni znak Carske bare.
I tako prolećno jutro, Puta, iza skela i voda, u daljini preleću rode. Na skeli, na stolici na rasklapanje, onoj kamperskoj, lepoj, sa naslonima za ruke, sedi stariji čovek, ozarenog, nasmejanog lica.Gledam me, blagonaklono, u očima čitam pitanje, očekivanje, šeretsko, kao poziv na avanturu. Sad shvatam da ustvari ja vidim ceo ambijent kao fotografiju, kao zaustavljeni kadar u vremenu. Srećna sam, htedoh nešto da kažem, ili pitam, čovek sa šeširom ( Krokodil Dandi stila) kao da mi nešto pokazuje. Treba li da krenemo nekud, u vožnju? Čekaju mene, ja verovatno fotografišem baš taj momenat, presrećna što se konačno desio... Sedi lepi sa sedim zaliscima na još dobrano tamnoj kosi, gospodin se osmehuje, mirno očekujući da priđem, voli da gleda kad mi ispuni davnu želju, pa se ja radujem kao dete,  pa taj zaverenički pogled prepoznajem dobro. Lice sveže i zdrave boje, bez obzira na godine, i ta sjajna iskra u oku starog mahera.
                                         Fotografija: Photo by Natasa

Glas, neprijatan i glasan, sa isto takvom rečenicom (radiš li ti danas, zaspala si, a alarm ti je zvonio) prekida taj prelepi uhvaćeni momenat. Skačem iz postelje, lakne mi kad vidim da je tek 6.25, samo dvadesetak minuta sam se uspavala,vremena imam dovoljno,  glas odlazi prvi na posao, a ja ostajem na ivici kreveta polu sanjiva, polu zbunjena.
U spavaćoj sobi, u neko, ipak sunčano predprolećno jutro, na ivici kreveta, sedim i ridam. Prvi mart je danas. Ovog jutra je tačno godina dana od kada je otišao zauvek sedi gospodin. Takav kakav u snu beše, takvog najviše volim da ga pamtim.
Carska bara, moje i njegovo omiljeno mesto u okolini, i vožnja koju planirasmo nekoliko godina, a nismo je odvozali, zajedno. Uvek je bilo nešto, kućne obaveze, loše vreme, ostatak porodice, koji i nije baš zainteresovan, i nije razumeo našu želju za gubljenjem vremena, kako se neko lepo izrazio.U najboljem slučaju, stigli smo do Sibile, restorana na obali, na carsku riblju čorbu.Sa carem- carski.

San ume bude težak. Ipak, nekada je buđenje mnogo teže. Teško toliko, da ti buđenje, osim sećanja na san donese i sećanje na neke davno zaboravljene pesmice iz detinjstva.



петак, 26. фебруар 2016.

Pod pritiskom-Under Pressure

Odjednom se čitav svet nekom greškom sveo na: mora se...izdrži... nema izbora. Pritisci sa svih strana -pritiskaju. Mozak. Dušu. Sve je pod pritiskom. Kao parni lonac, ali nigde izduvnog ventila. Doduše, konstukcijom su predviđeni ti ventili, da ne bi eksplodirali ljudi i lonci , ali ovi koji su u mojoj blizini su falični- nigde ventila.Roba sa greškom. Nema ventil. Da zapišti, kad proključa. Da ispusti, kao paru  sve negativno i loše, pa makar na kratko. Kad pritisak nestane, padaju poklopci, padaju maske, ljudi se ponovo rađaju. Iz sopstvenog pepela.

                                Fotografija srećne žene koja ima svoj ventil : www.efikasnost.com

Zato uporno tražim svoj ventil. Nađem po neki, zalutali, stavim ga na mesto, ali posle kratkog predaha, utvrdim da ne radi. Jednom, dvaput. Polovno je polovno, ili je već istrošeno, ili je od nekog drugog modela. O tome se zna i priča godinama. Neki uspevaju da se odupru , nalaze načine. Uspevala sam i ja ranije. Uspem i sad ponekad, ali pritisci su sve veći, i tokom godina izdržavanja, snaga kojom se odupirem se istrošila, a slabo nalazim zamene.Ovo moje pisanije je jedan od njih, tih ventila, ali sam otkrila, kad je pritisak prevelik, da mi ne dozvoljava ni da otvorim stranicu, a kamoli nešto da napišem. Pritisak je takođe-čudo.

Neki dan sam išla na razgovor za posao. Nije moja "struka". Probala sam. Ostala sam iznenađena ljudima koji su intervijue vodili i onima koji su se tamo prijavili, kao i ja. Sakupili se toliko različiti ljudi, a našli veoma brzo zajednički jezik. Umesto pritiska ( kao obično na razgovorima za posao) , stvorila se prijateljska i topla atmosfera. Uhvatila sam sebe, sedim sasvim opušteno na stolici u to preveče, i razgovaram i odgovaram, i osećam se sjajno. Kao normalna osoba, kao čovek, a ne kao roba ili potrošni materijal.Sigurna da posao neću dobiti, ne zbog bogznakojih razloga, već, prosto, jako puno prijavljenih, i extra kvalifikovanih za to što se traži.Nimalo nesrećna. Probala sam. I otkrila da postoje normalni ljudi , i poslodavci. Neverovatna činjenica, posle pakla u kojem sam trenutno. Raspoložena kao što u ovoj godini još nisam bila, tako sam i došla kući. 
Objavih  (šta mi je to trebalo?) status o svom iskustvu, na nezaobilaznom fejsu, čisto da kažem da i to postoji, da se ljudi bolje osećaju. Dragi prijatelji su poželeli da me uteše, da mi kažu da ne budem crna,možda ću dobiti ipak taj posao, svega par njih je shvatilo šta je cilj statusa bio.
Možda ne znaju da od decembra radim u preduzeću,za koje  je moj interni naziv Horor. Neprijavljena, radno vreme od osam , pa dok ne padneš, plata negarantovana. U momentu kad mi je posao trebao, tamo su me oberučke primili. Ja sam "uplivala", što kažu. Za par dana sam shvatila u šta, ali moja moralna obaveza i shvatanje dogovora, kao i činjenica da mi posao treba,  nisu  mi dali da odustanem. Za koji dan se to završava, nadam se.Februar se bliži kraju. U mom pozivu, ovo su najstresniji meseci u godini. Ipak, posao sam preuzela, pa ga , hvala bogu i završavam, kao neku malu celinu. Čak, dobila sam , jednom, nešto što se skoro može platom nazvati. Samo mi dođe krivo što osećam moralnu obavezu prema nekom ko ne zna ni tu reč, a kamoli njeno značenje. Nekom ko otima, dajem dobrovoljno dva-tri meseca života. Bukvalno. Zato, paralelno , tražim odstupnicu. Otud i onaj razgovor, u nekom drugom pozivu. Jer ovog mog mi je posle dvadesetčetiri godine dosta, pogotovo posle ova dva i po meseca. 

Kada dođem sa tog posla, jačina zombi faze zavisi od toga da li je šest, sedam, osam uveče, u stanju sam jedino da popijem kafu i malo se bavim slikicama i igricama. Slušam muziku, glasno. Slušalice , naravno. Da ne ometam ostatak porodice svojim turbulencijama, i da ih ne smaram horor pričama iz horor preduzeća. Koje je upakovano u prelepu staklenu kutiju, sa sve mašnom. Za naivne.
Još pod utiskom početka godine, i velikog gubitka za sve ljubitelje muzike, često se vraćam Bouviju. Par pesama vrtim . Jedna posebno prija mom stanju, jer ga opisuje, a ipak popravlja. Pride spaja u sebi odličnu muziku, dobar povod, istinit tekst , pripada nekom koga sam mnogo volela, a pevaju je neki drugi koje isto jako volim. Dobitna kombinacija. Kad priznaš, lakše je. Priznajem , pod pritiskom sam. Ko priznaje, olakšava sebi. Tada je na pola puta do rešenja. Moje se , bar delom , nazire.  Do tada, da uživamo. Nemam još mnogo vremena, pogledah u sat. Deset je najkasnije vreme kad idem da spavam. Jer , u Hororu nema subote, vikenda. Ujutro, opet, od osam, pa dokle god...još koji dan. Zato da ne gnjavim više, još malo da uživam u sjajnom duetu, i tekstu. Pevam sa njima. Under Pressure.

 
 Zahvaljujem se : derci luiza Gobbi, što je posavljen ovaj video na You Tube , naš nasušni.
 Kao i www.azlyrics. com , odakle sam tekst uzela. Uživajte, ja hoću.


"Under Pressure"

Pressure pushing down on me
Pressing down on you, no man ask for
Under pressure that burns a building down
Splits a family in two
Puts people on streets

It's the terror of knowing
What this world is about
Watching some good friends
Screaming, "Let me out!"
Tomorrow gets me higher
Pressure on people - people on streets

Chippin' around, kick my brains 'round the floor
These are the days - it never rains but it pours
People on streets - people on streets

It's the terror of knowing
What this world is about
Watching some good friends
Screaming, "Let me out!"
Tomorrow gets me higher, higher, higher...
Pressure on people - people on streets

Turned away from it all like a blind man
Sat on a fence but it don't work
Keep coming up with love but it's so slashed and torn
Why, why, why?

Love

Insanity laughs under pressure we're cracking
Can't we give ourselves one more chance?
Why can't we give love that one more chance?
Why can't we give love, give love, give love, give love, give love, give love, give love, give love?..

'Cause love's such an old-fashioned word
And love dares you to care for
The people on the edge of the night
And love dares you to change our way of
Caring about ourselves
This is our last dance
This is our last dance
This is ourselves
Under pressure
Under pressure
Pressure



                                              Fotografija: www.getholistichealth.com

Pucketanje prstima, dok se sluša i peva- obavezno!
Crna maska oko očiju- samo za mene. Haljinu ćemo nabaviti ili napraviti.
Laku noć.

уторак, 16. фебруар 2016.

Dan koji je promenio sve

Danas je dan posvećen  Svetom Simeonu Pravednom, svetitelju , zaštitniku dece.Po njemu je svoje crkveno ime uzeo i Stefan Nemanja, kada se zamonašio.
Zato kažemo da je danas i dan Svetog Simeona Mirotočivog, Stefana Nemanje, osnivača srpske dinastje Nemanjića. Koja slučajnost je da smo neki dan pisali o vremenu njegovom.
Slučajnost koja dokazuje da - nema slučajnosti.

Pre tačno petnaest godina , u prvim satima tog 16.februara, upoznala sam maleno biće-sada skoro čoveka, koji je zauvek promenio i obeležio moj život. Mog sina.
Zima je bila, baš kao i ove godine, svakakva i nikakva.Temperature visoke za obično hladni februar, česte kiše i sivi dani.Vreme koje pogoduje razvoju raznih viroza i gripa, tako da tog jutra, našeg prvog jutra, bolnicu zatvaraju za posete, na nedelju dana, tačnije osam dana. Niko nije mogao do nas , ali ni mi nismo mogli izaći, tako ranjivi i novi u spoljni svet.
Prva noć je bila borbena i teška, ne toliko za moju tek rođenu bebu, koliko za mene. Mutni slajdovi te noći i sada mi nekad dođu u sećanja. Potpuno slomljena, jedva svesna sveta oko sebe,više slutim nego što vidim osmehe žena u belom i nešto maleno roze -žuto u njihovim rukama. Pogled mutan, kroz polusvest čujem samo glas plavokose doktorice: gubi puls, pritisak pada, gubimo je, približite aparate. Babica , mudra žena, samo dobacuje: dodajte mi malenog, i prislanja ga pored mene. Osećaj toplog malog bića pored mog lica, vraća mi snagu, otvaram oči, u čudu gledajući.Izleće iz mene pitanje, jedva čujno:šta to ima na glavi? Smeh oko mene. Pa kosu ima, majka, rodila si Bitlsa, šiške do nosa i kosa žuta, ne plava -žuta...čupavac jedan...promeniće se ona, brzo...Plava doktorica odahnula, puls se normalizovao, pritisak takođe , a ja zaljubljeno gledam u malenog dečaka, kojeg upravo kupaju nedaleko od mene, kao igračku....sećanje nestaje.Tu mi fali parče filma, do sunčanog dana koji je svanuo konačno.

Popodne me smeštaju u sobu , u kojoj ću , zajedno sa MOJIM SINOM ( kako je ta rečenica zvonila u mojoj glavi) provesti narednih osam dana, zahvaljujući bebi-frendli programu, gde su pored kreveta majki i kreveci beba.Tada donose paketić,umotan u plavo ćebence, vezano u mašnicu, belom trakom, kao poklon. Ima li većeg poklona od ovog? Nema!
Tako smo dobili priliku da se upoznamo, nasamo, čitavih osam dana-samo on i ja. Neću lagati - sve te dane i sate u njima  sam provela gledajući, na svom krevetu ( nisam ga baš spuštala u kolevku, taj korak od kreveta mi se činio predalek) to čudo, moje čudo, nikad viđeno. To milo roze lice,žuta kosica koja viri ispod kapice, prstići kojima nesvesno mrda, mali kao delići grisina.Ta spakovana džomba mi je zauvek ukrala srce, da bude njegovo, koliko god mu bude potrebno. Kakvo oduševlejnje, kad se paketić razmotao, pa vire minijaturne nogice, stopala toliko malena, da mi na dlan stanu, oba.Oči plave, koje me još  ne vide, ali se glavica okreće na moju stranu na najmanji zvuk ili uzdah koji ispustim. 
Dolazak kući, bake i deke, tetke i ostali, koji danas svojataju moju bebu dolaze da ga vide. Ipak ja imam prednost, tih osam dana, samo mojih, samo njegovih, naših. I još jedan rođendan da slavim. Uz njegov i svoj-drugi, tako mi reče doktorica. 


 Kasno shvatam da tih prvih dana nemamo mnogo zajedničkih fotografija. On je do prvog rođendana imao preko trista  izrađenih fotografija, ali sada znam da se na njima najmanje nalazim ja kraj njega. Ipak, ima ih. Ova mutna i vetrovita iz jedne od prvih šetnji mi je posebno draga, razlog ne znam. Znam da volim da ga slikam. Stalno.Još uvek.
Jedva dočekani dani lepšeg vremena, da izađemo iz kuće, da se šetamo. Prvo ga nosam i jedva čekam da pođemo u , posle tradicionalne , maratonske šetnje u kolicima.Spavanje na kašikicu, pelena  do plafona, gugutanja po cele noći, deljenja jastuka- neopisivo, ako i sami to niste prošli.Vreme leti. Znamo to. Tako brzo smo počeli da sedimo, da jurimo u hodalici, da izgovaramo slogove i reči, da padamo, da samostalno stojimo. Njegovo beskrajno oduševlejnje svim okruglim strvarima( balonima, loptama) je prosto zarazno, imamo kutije pune lopti, od malenih do onih velikih, kao za pilates. Zlatno plava kosa raste pa dobija lokne, izbijaju prvi zubići, a mi se smejemo i uživamo. Jer sve nam je prvo. Prvi Uskrs za njega, i moj sa njim, prvi moj rođendan, koji slavimo zajedno, prva nova godina, ukrasi i jelke dobijaju nove dimenzije, a kamare igračaka rastu do plafona. 

Prvi kupljeni teksas za malog godpodina, i prve ciciban cipelice. Držimo se za jedan prst, dok učimo da hodamo. Na moju radost , Deda Mraz ga ne plaši, već ponosno pozira, uz obavezni balon.Industrija balona, pogotovo helijumskih je verovatno procvetala naredniih pet godina!

Gledam ga stalno kao dar sa neba, kao čudo. Prosto ne verujući da je najlepša beba na planeti baš moja. Znam , verovatno mislite da preterujem. Po meni, ne. Ja lepšeg dečaka videla nisam. Pre njega bila sam ubeđena da su samo bebe-devojčice lepe. Sad znam da je najlepši moj mali princ, moj plavooki , plavokosi živi lutak. Koji je tako brzo porastao. Brzinom svetlosti, prvi rođendan, drugi, polazak u vrtić, početak treniranja mačevanja ( uticaj silnih bajki i crtanih filmova sa vitezovima je uradio svoje), i dok si trepnuo, eto i dana za pregled za upis u školu! Tako malucan i plav, tako mršav i bebast, nije mi nikako bilo jasno. Kad se to pre desilo.

Psiholozi kažu, dete je zrelo, a ja nekako osećam, pa to je beba, još malo da bude beba. No vreme ide, i mi se eto odjednom spremamo za prvi razred. Torba veća od njega, on zbunjen novom sredinom , i drugim krajem grada( tada smo se preselili) , ali ipak ide napred. Uz smeh čujem od učiteljice, da je tražio, pred prvo slikanje u školi, da fotograf sačeka da se on očešlja!


Ako sam do tada mislila da vreme leti, prevarila sam se. Sve izgleda kao juče da je bilo, osnovna škola je prošla, sad smo srednjoškolci Kada je vreme prošlo- ne znam..sve je nekako stalo u treptaj oka. Prohujalo, proletelo. Pitam se sada sve češće, nisam li trebala naći još više vremena, tih ranih godina, da budem sa njim. Možda da nisam radila, bar do njegove treće ili četvrte godine, da se sita nauživam te lepote. Jer, tu smo i sad , stalno, ali osećam da više nije samo moj, naš- porodično blago naše. Sad su njemu važne neke druge stvari.
Moj sin. Uvek će biti centar mog sveta.
Ali sad je njegov red da pravi svoj, lični svet.Počinje da kreira polako svoj život. Ima u tom životu mesta i za roditelje, ali sve manje. Nisu to još godine kad znaš koliko znači majka i otac, koliko znači bezuslovna ljubav i sve ono što ti ljudi za tebe čine.
Želim mu samo da bude srećan, kojim god putem da krene.
I negde, potajno, želim da pamti, bar neke od momenata, koje smo proživeli zajedno . Lutkarske predstave subotom pre podne, upoznavanje sa muzejima i zoo-vrtovima, letovanja, i učenja plivanja.  Noći muzeja i puštanje zmajeva, vožnje biciklom , kićenja jelke, pisanja sastava i pravljenja panoa, i čitanja lektira na glas ( stranu on, stranu ja ) i bekonačno gledanje po sto puta Knige o Džungli, Kralja Davida i Kung Fu Pande, sličica i pokemona. Bar neke od tih sitnih stvari, koje meni tako puno znače jer su provedene upravo sa njim, samo zbog njega.

Jedino što još mogu da dodam: srećan ti sine rođedan.
Znaj da je majka uvek tu. Makar da tinejdžerima mame služe samo kao neizbežna smetnja.
Srećan ti rođendan, najveća ljubavi moja.
Srećan nam rođendan.

понедељак, 15. фебруар 2016.

Šta ću biti kad porastem....

Čuveno pitanje koje svako dete sebi postavi, i to više puta tokom odrastanja. Stalno sam maštala i razmišljala. Dve stvari su iskakale, nešto se menjalo ili dodavalo...ali previdiš, kad si mala devojčica. Ne shvatiš. Dok ne porasteš.
    Fotografija: Istock-medium-free

Danas sam pisala o Srbiji u vreme Stefana Prvovenčanog Nemanjića. Pre par nedelja naučila mnogo o šinto religiji, novembra sam pisala tekst o gradnji piramida, zvanične i nezvanične teorije i njihovo poređenje. Prethodnih godina sam radila novinski članak, a kasnije i pano u vidu novina, o Dositeju Obradoviću. Pored mog seminarskog rada o caru Jovanu Nenadu, mnogi su prvi put saznali da je uopšte postojao. Odradila sam i panoe o nekoliko zemalja, najdraži su mi bili Italija, Francuska i Brazil. Ekološke teme sam obrađivala često, od Dana voda planete Zemlje, do očuvanja kišnih šuma Amazonije. Sa pojedinačnim nabrajanjem ugroženih vrsta. Uz kuvanje, posao, pranje i peglanje, šetnje i razne sportske aktivnosti, učestvovala sam u konkursima Crvenog krsta-uglavnom svojim  pesmama ( prvograđena mi je jedna) i sastavima, a u slobodno vreme sam se bavila crtanjem i slikanjem. Od tušem rađenog klupčeta vunice, od perspektive gradskih ulica, do fokusa, slobodnom tehnikom, svakodnevnih predmeta. Pano Poljske za Evropsko selo, manifestaciju našeg grada, radila sam posebno pažljivo. Maketa vulkana ( koji zaista izbacuje nešto-kao lavu) napravila sam zaista izuzetno, uz pomoć gipsa, pelena , sode bikarbone ,fena i prehrambene boje, uz pomoć tempera i laka za drvo- možda nije dobar redosled....Svejedno , maketa je nošena na čak tri Noći istraživača. Moj Mars od balona i gipsa, još stoji u geografskom kabinetu, a ogrlica od vunice i kristalizovanog plavog kamena krasi vitrinu hemijskog kabineta.
Večernje slobodne sate sam koristila za čitanje.Ponavljanje davno pročitanog. "Orlovi rano lete", "Dečaci Pavlove ulice", "Bela Griva", "Knjiga o džungli", i milioni ciklusa i podciklusa epskih, lirskih i dodolskih narodnih pesama, kao i serijali pesama o majci. Čitala sam Desanku, recitovala Ršuma, sa zadovoljstvom pravila performans od Antićevih pesama.

Mislite da sam poludela. Čime se bavi ova žena? Koje je to zanimanje? Ili neko pogađa?
Šta ću biti kad porastem- to je ozbiljno pitanje i izbor. Samo jedan previd mi se desio, iz prostog razloga što sam bila mala. Postoji jedna titula, jedno zvanje i pozicija, volonterska , bez plate i bez radnog vremena, bez penzije i bez kraja, večna titula, koju većina žena ponese u životu, a ipak niko to ne računa u profesiju-pošto ono to i nije , već opredeljenje, sudbina, odluka..kako god. 
To o čemu nisam razmišljala kao o zanimanju, najvredniji je životni status, najodgovornija pozicija i najveća sreća. Pored ostalog, ja sam Majka!
Kad bi pitao neku devojčicu šta će biti kad poraste, da li bi jedna od hiljadu, rekla -majka?!
Majka je neko te voli, ko te je rodio i brine o tebi. To nije posao. A ipak...više je od svega.

   Fotografija: telegraf.rs

Baš na današnji dan, i nekako baš u ovo vreme, petnaestog februara, pre petnaest godina, zbunjena i užurbana, stoti put sam proveravala koferče i pomoćne kese, da li je sve na mestu..a bilo je, mesec dana pre....Ponovo sam pitala kako radi mala sprava, koju sam dobila tri dana ranije-mobilni telefon, moj prvi ( koji ipak nisam ponela- ne verujući da to ičemu služi, nego sam uzela Halo-telefonsku karticu!).
Pročitala sam sva uputstva:ako ti pukne vodenjak,  smireno uzmi stvari, istuširaj se, možeš čak i kafu popiti, bez panike se uputi u pratnji nekoga ka bolnici.Sedamo u auto, moja mama i ja nazad, suprug vozi. Dosta ružna zgrada porodilišta ( stara zgrada, srušena je februara 2015.) deluje pomalo depresivno, kao i vreme, kišno i oblačno, sa ispadima sunca ( ne liči na zimu).

    Fotografija : Ilovezr.com  ( nije bila baš u tako sređenom stanju tada)

Ljubazna , plavokosa doktorica me pažljivo sasluša, uze pod ruku i osmehnu se mojima: neka oni sada pođu, neće to biti dugo, javiće novosti, sve je u redu. Majci oči pune suza. Odlaze. Prvi put osećam nešto nalik na strah od nepoznatog, dok se penjem dosta ružnim stepeništem. Gornji sprat , sa rešetkastom ogradom, koja se iza nas zaključa, povećava nelagodnost. Idem gornjim hodnikom, ka nekoj prostoriji...ka čemu idem...ne znam. Na ptaznik Sretenje pošla sam u sustret biću koje će obeležiti moj život.

Išla sam u susret nejneverovatnijoj noći moga života. U susret životu, novom i stvarnom, u susret sudbini.U susret čudu. Idem tamo da upoznam jednog velikog dečaka, kako je ultrazvuk najavio.Bio je 15.februar, šest, pola sedam popodne. Dosta posle ponoći, tačnije posle jedan sat, već u novom danu prvi put ću videti i čuti novo biće , koje je do malo pre bilo ja, deo mene. Zvuči neverovatno, iako znam da decu ne donose rode, a ne rastu ni u kupusu. Ja se delim na dva bića. Sada sam pola ja, pola on. Ili smo oboje celi, ali neraskidivo povezani, čudom rođenja ! Kako su moćni zakoni prirode.Kakva čuda se dešavaju. Tek tada zaista verujem.




Zato kad čujem kako devojčice maštaju šta će biti kad porastu , nasmešim se, i poželim da im kažem. Istinu. Da šta god da budu-po profesiji, ako se kockice slože i odluke budu donesene, uz blagoslov prirode, one će uvek biti više od toga za šta su se školovale.
Nešto važnije, lepše, odgovornije i večno.
Biće majke.

недеља, 14. фебруар 2016.

Četrnaesti februar

Sveti Trivun ili Sveti Valentin, danas je taj famozni 14.februar. 
Uz mnogo crvenih ruža i ikona, po društvenim mrežama, i okolo njih,  obeležavamo svako ono što mu je važno, neko, kao ja, nesmetano, oba. I svake godine iste polemike, zašto mi ( u smislu-pravoslavci) obeležavamo Valentinovo, Dan zaljubljenih?
Mislite li da to ima neke veze sa religijom?
Ne mislim da ima veze. Kao I Božić Bata i Deda Mraz. Želite li jednog da se odreknete? Ja ne želim. Trebaju mi obojica. Obojica su bila tu kad sam bila mala i jednako ih volim!

Sveti Trivun, znan meni dugo godina samo kao slava mamine koleginice, bio mi je zanimljiv, jer niko drugi koga znam nije imao slavu na Svetog Trivuna. Dok sam još kao dete očekivala teta-Mirine divne kolače, shvatala sam da je taj dan nešto važno. Taj dan delimo ljubav i pažnju sa najdražima. Kao što bi trebali svakodnevno to da radimo, samo malo svečanije i lepše.
Kako sam rasla, pogled i poziv baš na taj dan, onog nekog, bitnog, dobijao je na snazi. Čak se sećam i nekih pisama , u lepim , prigodnim kovertama na srca. Koliko je lepote u tome bilo.Nismo, kao danas , tako mnogo pričali o tome. To je bilo samo naše.Nije se ticalo drugih, čak ni prijatelja. Nije spadalo u svet u kojem smo živeli tada, svet rok muzike i ludih provoda.Romantika se dešavala, naravno, ali uglavnom bez svedoka. Jer svedoci i nisu potrebni. To su bili specijani momenti za specijalne ljude.Tako je to nama izgledalo.

    Fotografija se zove: Praznik hrišćanske ljubavi -izvor rtvbn.com

To je jedina moja zamerka, ako uopše imam neku. Javnost privatnosti. Ima stvari koje se dele. Ima stvari koje se ćute, one se samo žive. Danas je sve prenaglašeno i preterano, komercijalizovano. Malo je kreativnosti, više je stihije, jer je trgovina preuzela sve i koristi koliko god se to može. Čak i koliko se ne može. Marketing od svega napravi profit. To mi je zamerka. Mladi bi morali da se tome odupru, i urade nešto drugačije, kako oni smisle i žele, a ne kako diktiraju reklame, drušvene mreže i okruženje. Biti drugačiji, danas , više nego ikad , je sramota. Ne shvatam zašto se boje različitosti. Mi smo težili tome. Iz sve snage.


Sveti Trivun je zaštitnik vinove loze i vinogradarstva, pa samim tim i vina. Crkva ne isključuje njegov značaj kao zaštitnika bračne vernosti i ljubavi. On je jedini čudima spasao kćer cara Gordijana od neizlečive bolesti kada niko nije uspeo.
Po verovanju zapadno hrišćanske crkve, Sveti Valentin je tajno venčavao mlade parove, jer je imperator Klaudije II verovao da su neoženjeni momci bolji ratnici, pa imj e zabranio ljubav, tačnije brak. Radio je tako dok ga nisu otkrili i pogubili. Tako se od 14.veka obeležava njegov praznik, kao praznik ljubavi.

Kad slavimo Dan zaljubljenih, šta prvo pada na pamet? Crvena ruža i visoke, lepe čaše sa crvenim vinom, uz diskretne sveće. Meni to pada na pamet. Ne zahtevam to od drugih- to ja tako zamišljam-romantično i lepo. Ali, tada shvataš da se sve to povezuje, a ne potire.


Sveti Trivun i Sveti Valentin, imaju mnogo toga zajedničkog. Na Svetog Trivuna gledamo pada li kiša ili sija sunce, ili je možda sneg. Danas, evo,posle sunčanog prepodneva, pada kiša. To znači godina kišna i rodna. Odličan znak. Rodiće sve. Biće pune trpeze i biće dobrog vina. Da se uz sveće ispija sa nekim, na Dan zaljubljenih,  koji će , možda baš tada obeležiti dolazeću godinu, ili možda nečiji čitav život. Taj neko, pravi. Prepliću se životi, prepliću se vere, ali pre svega, običaji vezani za lepe događaje. Zar nije lepo videti, dok ideš kog nekog na slavu, u centru grada na svakoj banderi, ogromno crveno srce. Zar nije lepo slušati dogovore mladih, tek stasalih ljudi, koji za svoju prvu devojku od džeparca sakupljenog kupuju ružu i planiraju veče, nešto bolje i specijalnije nego inače? Gledati strepnju tinejdžera, koji će baš tada , u lepom srcolikom i balonskom svetu jednog  lokala, pokušati da priđe lepotici  kose boje zrelog žita, baš te večeri, prvi put?

Posmatrala sam stariji par, zašli u sedamdesete, kako obeležavaju ovaj dan. On u odelu sa leptir mašnom boje vina, ona u izazovno-interesantnoj crnoj bluzi, i uskoj suknji na karnere, takođe boje vina. Predvine koralne crvene perle oko njenog vrata Poklanja joj ružu, uz naklon, i vodi ja na unapred  rezervisano mesto u sali lepog hotela, da ovekoveče svoju ljubav, koja traje desetlećima. Idu malo ranije, jer u godinama su, ali držeći se za ruke. Poglede koje razmenjuju, nemoguće je opisati. Pomisliš da je čovek prestar za ljubav. U čudu shvataš da nije. Gledaš kako trepere, jednako kao i tvoj tinejdžer koji vrši pripreme za polazak.

    Fotografija: strath.ac.uk 

Ne postoji opis tih situacija. One se samo osećaju, one se vide. Svaki put nove, svaki put drugačije. Kad nova ljubav počinje, onda su svi amateri, bez obzira na godine. Kada se slavi ona višegodišnja, sama činjenica  trajnosti donosi uzbuđenje voljenja nekog. Čitav smisao ljubavi, koja je beskonačna kao svemir, staje u jedan pogled blistavog oka, u jedan trptaj srećnog srca.
Ima li šta lepše od ljubavi?
Ima li od nje vrednije? 
Da li je problem što će neko  mlad, sa slave Svetog Trivuna, otići u večernje sate, da se nađe sa nekim koga voli, i što nosi crvenu ružu kao dar, kao dodatak srcu svome koje tom nekom nesebično poklanja. Ima li nešto lepše? 
Ljudima fali ljubav. I još više fali tolerancija i razumevanje. Iskoristimo ovaj dan, i ako slavimo slavu, i ako smo zaljubljeni, za jedino za šta oni i postoje- da podelimo i širimo ljubav.
Da li u miru svog doma, ili pored  "mosta na suvom" ,  na mestu obeleženom, kao "mesto za poljupce", uz  muziku i lampione , bitno je samo da širimo ljubav. Svuda. Svima. 

    Fotografija :rockwallpaperhd.com
 

Ne samo danas- nego uvek. 
Jer to je ono što pokreće svet.
Mada danas u porastu netrpeljivost te takozvane  politike "hejtera" ponekad liči da to i vlada, ja ne verujem . Verujem u čuda. Verujem da ljubav uvek pobedi sve. 
Ne verujem-znam.

A vama, srećna slava ako danas slavite.
Svima: srećan Dan Zaljubljenih !