Претражи овај блог

недеља, 13. новембар 2016.

Memorijalni turniri za Mikija

Ove godine se održao drugi zvanični Memorijalni ribolovački  turnir, za Miroslava, Mikija Babića. Bio je jedan nezvanični , pre dve godine kada je grupa njegovih najboljih  drugara to započela, da ublaže tugu, da oteraju bol, da sačuvaju uspomenu na divnog mladog čoveka.

    Fotografija : Photo by Natasa

Taj prerano i nepravedno otrgnut mladi čovek, na pragu života bio je mnogo. Bio je divan sin, prelep momak, dobar đak, sjajan student, čovek dve velike kompanije , koje su sada prijatelji turnira, i redovni učesnici, kao što su njemu bili poslodavci, ali i prijatelji. Bio je nečiji brat, nečiji sestrić, nečija ljubav. Najveća ljubav njegova je bila pecanje. Od dečačkih dana, i štapa i kanapa, postao je pasioniran vrhunski  ribolovac , posebno na štuku. 


    Fotografija : Photo by Natasa

Otuda je  i ovaj turnir iznikao. Ljubav rađa ljubav. Nadam se da će se tradicija nastaviti. Dok je ljudi koji pamte, ali i posle toga, jer mladi dolaze. Pričaće se ribolovačke priče i učiti se nečemu lepom i korisnom. Druženju, izdržljivosti, strpljenju, hrabrosti, upornosti, prijateljstvu, lepoti života. Jer to je ono šta danas nedostaje u ovom suludom svetu.

    Fotografija : Photo by Natasa

Prvi turnir je održan septembra 2015. na prelepom jezeru Joca, meki lovaca na štuku.Bilo je predivno. Ipak, ribolovci kažu, nisu bili zadovoljni. U septembru se štuka ne lovi. Ona se lovi u zimu, od novembra i mrazeva na dalje. I zato ove je  godine izabran 12.novembar kao dan za turnir. Posle par zaista lepih dana, tog dvanaestog  dana , novembar je pokazao sve svoje ćudi. Sivo, olovno, hladno, vetar koji te pomera sa mesta, blato, i povremeni pljuskovi ili sitna kiša. Dan da kuče ne isteraš napolje. A ipak, niko nije odustao. Svih dvadeset ekipa su u sedam ujutro startovale . Organizacija je bila na Ribolovačkom posedu Peskara. To je ono što sam rekla. Izdržljivost, upornost, ljubav, neodustajanje. Posebni ljudi su ti ribolovci. 

    Fotografija: Photo by Nataša

Mi, moj suprug i ja, kao prodični prijatelji prisustvujemo. To što ja uživam da fotografišem, samo je plus. Sada znam da osim onih koji vole ekstremne sportove, i fotografa, ima još ljudi koji će zarad ljubavi izdržati svašta. Ribolovci. Nisam imala puno dodira sa njima pa mi je ova manifestacija dala priliku da već treću godinu upoznajem ovu sasvim specifičnu vrstu ljudi.

    Fotografija : Photo by Natasa

Ribolovci su imali muke sa štukom i hladnoćom, ja sa aparatom i kišom. Nije mi bio problem da gacam po blatu, dobro upakovana ( samo oči da mi vire ) ali kiša je bila problem. Aparat nije vodootporan koliko znam. Solomonsko rešenje, iskopah jednom dobijeni savet i smestih aparat u najlon kesu. Vredelo je. Mada me je druga polovina malo zadirkivala zbog toga : kao, sad ćeš opet da kukaš  da ti je aparat -kesa...To je valjda duhovitost . 

    Fotografija : Photo by Natasa

Taj deo sa kišom sam rešila, gumene čizme su odlične za blato ( samo dok hodaš- sve je ok, ali kad staneš, ne vredi ni tri para čarapa, hladno, brate!) ali deo sa aparatom, e....Tu sam se dobro nasekirala kad sam došla kući. Pre nekog vremena nabavih novi aparat. Pravi, baš. Rešim da vežbam i učim.Ali kad navikneš na automatsko fotografisanje, i nov si u MANUAL vodama, e tu nastaju problemi. Nisam htela da prebacim na atuomatsko. Napravih podešavanja, po nekim tutorijalima i krenem. Joj! Kad sam videla rezultat ( samouvereno stvorenje i blentavo ni jednog momenta ne pogleda šta radi). Sklonila sam sa ekrana ono iskakanje fotografija, da bih gledala podešavanja, i ni jednom ne pogledah šta ja to fotkam. Bilo je mnogo dešavanja, puno ljudi i mesta, staze klizave i strme, mokre od kiše, i jednostavno sam ja uživala bazajući, kao pravi avanturista! ( u mojoj glavi sama sebi sam ličila na Jovana Memedovića- sasvim prirodno, eh, eh, šta je mozak!)
                            Fotografija : Photo by Natasa

Elem, greške zato i služe. Da se na njima uči.Ja sam naučila.

Gumeme čizme su ok, ali nabavi neke planinarske bakandže.
Nabavi neku zaštitu za fotoaparat.
PROVERI povremeno šta si fotografisao i da li su podešavanja tačna.
Ne uči se o novom aparatu( pogotovo ako je prvi u klasi pravih a ne igračka) za mesec dana.
Dok nisi sigurna u to da li znaš- stavi , brate, na automatiku.
Ako ne staviš automatiku- onda nemoj da se ljutiš što ima grešaka.
Momenti koje si izgubila- na fotografijama  zbog loše procene otvora blende ili značenja  fokusnih tački su memorisani u tvojoj glavi. Fotke su tamo. Nema žaljenja.

   Fotografija: Photo by Natasa

Venčić za spomen je pušten.
Turnir je bio odlično organizovan, podeljene su nagrade, jela se dobra riblja čorba. Uživalo se u iznenada dobijenoj kafi kao u najvećoj poslastici. Videla sam tek uhvaćene štuke , koje su vraćane u jezero.Upoznala i drugu vrstu ljudi, pored ribolovaca. Pasionirane kuvare ribljih čorbi, gulaša, pravljenja roštilja, jer to sve prati ovakve manifestacije. 

    Fotografija : Photo by Natasa

Jedino što mi je stvarno žao, a ne mogu da prebolim je jedan labud. Veliki, ogroman, nisam davno tolikog videla. Prelep, kako samo labudovi mogu da budu. Plovio je Peskarom, sam , od jednog takmičarskog mesta do drugog, kao da prati i posmatra. Ribolovcima je bio smetnja verovatno, jer ometa ribu. Ipak, bio je predivan. 
Ni jedna fotografija na kojoj je on nije uspela. Kao da sam duha slikala.
Možda je tako i trebalo. Duše onih koji su otišli stanuju na čudnim mestima. 
A ko je još uspeo dušu da uhvati fotoaparatom?

Miki, pamtimo te.

    Fotografija : Photo by Natasa

Peskaru smo napustili oko pola tri. Ostala je prazna i sama. Znam- ne zadugo. Možda mene put neće naneti tamo u hladne dane, ali ribolovci su tu. I njihova sakrivena carstva. Samo njihova. Hvala im što su dopustili da zavirimo u njihov svet.

 



 

субота, 15. октобар 2016.

Znamenite žene Velikog Bečkereka- Petrovgrada - Zrenjanina

Danas, 14. oktobra 2016. u 17 časova  otvorena je izložba u centru  grada po nazivu :

Znamenite žene Velikog Bečkereka-Petrovgrada-Zrenjanina
19. vek- prva polovina 20.veka

Zanimalo me je kako će to izgledati, pa sam , svakako u prolazu, došla da pogledam, kad je već na otvorenom, na Trgu . Odziv je bio skroman. Neobavešteni ili nezainteresovani, tek ljudi nije bilo preterano u zakazanom terminu. Možda više od dvadeset, nisam brojala, ali ne i puno više. Uglavnom ljudi koje i inače srećem kod ovih prigoda, i oni koji u njihovom izvođenju ućestvuju. Nisam samo  o tome htela.Priča je duža, ali prosto -moram!


   Fotografija : Photo by Natasa

Znamenite žene ovog grada, e to je nešto sasvim drugo. Izbor žena je bio zanimljiv, mahom očekivan, osim par, koje su opravdale moje zanimanje za samu postavku.  Naučila sam par novih činjenica, saznala par podataka koje nisam znala, i čak saslušala priču, koja nije istovetna sa onom napisanom na panou  ( što je takođe vrlo zanimljivo, a možebiti i istinito ).

Spomenute su neke žene , takođe -neke su sigurno zaboravljene, ali svaka je žena priča za sebe , heroj za sebe, borac, poseban lik. Malo bi bilo prostora za sve priče o ženama na bilo kom trgu, u bilo kom gradu,  ali lepo što je zabeleženo. Još lepše što je meni dalo priliku da doživim ono što jesam. Lepu priču. Istinitu ( nadam se stvarnu-jer u momentima nije delovalo tako-pre kao neki san ). Da zapečati dan , da ga unese u sećanje kao nešto posebno, tanano i fino, što vredi pamtiti.

Posle zvaničnog dela i pregleda detalja posle ,  poželela da napravim koju fotku, i pošto nema gužve, to sam i uradila. Praveći jednu videh u daljini kako nailazi starica sa štapom. Pomislila sam kako bi se jedna starija gospođa sjajno uklopila u fotografiju, ali je dosta daleko..Spakovala sam aparat i polako krenula u pravcu centra, praktično ka ženi koja je dolazila.



   Fotografija: Photo by Natasa

Kada smo bile otprilike na metar, gospođa i ja, pogledala sam je i konstatovala da bi mogla biti blizu osamdesetoj ( greška!), ali da se zaista sjajno drži Vitalno stvorenje maleno.Na moje izneđenje, žena me oslovi!
-Izvinite gospođo, mogu da vas upitam...
-Naravno, izvolite  ( u čudu sam)
-Čula sam da ima izložba , ali ja sam videla samo tezge i pčelare sa medom, to mi ne liči da ima veze, znate, nešto o značajnim ženama?
-Ovi panoi gospođo , tu ispred pozorišta, to je izložba koju tražite.
-Oh, to se može videti još uvek, iako kasnim. Nisam dobro ocenila koliko mi vremena treba. Pa onda te tezge , prodaju med i tako, zbunilo me malo. I jesen je, brzo se smrkne. Oh, oh, hoću li stići bar da pogledam pre mraka. Leti je, znate , toliko lakše , sve je lakše. U ovo vreme sunce je još sasvim visoko! Hoću li moći da pročitam? Jer izgleda-sigurno,  treba pročitati! 

Ja u neoumici, ne znam šta bih dalje. Gledam u ženu, crne pantalone, crni kaputić, crni šešir malog oboda i  udobne meke cipele i torba. Pametan pogled plavih očiju i blago rumeni obrazi na bledom licu  od njene brige i žurbe , a i od vetra koji je krenuo da duva. Hladno je. Uradim jedino moguće. 

-Mogu li da vam pomognem? 
- Hteli bi ste, zaista?Ako  imate malo vremena, zajedno ćemo brže, ja brzo čitam i shvatam, znate, ali u sumrak malo imam problem.
-Naravno, želite da vam ja čitam?
-Hajde zajedno ćemo.


Prilazimo prvom panou  i ja jednom rukom tražim naočare po torbi, koje , naravno, ne nalazim, a gospođa poćinje da ćita. Gledam iznenađena! Ona nema naoćare! Stanem pored nje, a ona me blago uhvati pod ruku, više kao oslonac.

-Evo gube mi se slova. Oh, uvek je tako u sumrak, znate.
-Dosta je krupno, nastaviću ja. Vi ne nosite naočare? ( još sam u čudu)
-Imam jedne kod kuće, da, ali retko mi trebaju, izbegavam čitanje uveče, a ako baš zatreba, kada sam umorna koristim ih. Molim vas, imena vidim, a vi mi samo ovaj tekst pročitajte, ne morate sve, samo osnovno, nećemo stići, mrak će brzo!

Još začuđena, počinjem da čitam na glas, čita i ona ispod glasa, pa zastane , da prokomentariše.
-Kako je bila lepa... kako su mahom  kratko živele...pogledajte ovu lepotu...oh, rat, rat je tako strašan, takvo zlo jedno...da ovo znam, da, da...

Uspele smo da pogledamo skoro sve, a onda je ona blagim glasom rekla da mora da krene, uhvatiće je mrak. Mogla je i sutra po danu da pogleda , ali je zauzeta kaže. Neće stići na dva mesta, a sutra joj prijateljica ima rođendan- puni 93 godine , i to nikako ne želi da propusti! -Rođendani su tako lepa jedna stvar, zar ne, pogotovo kad  imaš prijatelje. 
-Hoću li biti nepristojna ako pitam u kom pravcu vi idete?
-Nikako, idem ka Žitnom trgu...ali recite ako nešto treba nije mi problem, danas mi je dan za šetanje, ne žurim toliko.
-Ne bih da vam oduzimam vreme, makar i slobodno. Ali ako možemo zajedno do Žitnog tga, bilo bi odlično. Znate ja idem u Miletićevu. Eto, ja ću vas ovako pod ruku i žuriću koliko mogu, ali onda moram gledati dole, da ne  zapnem ( to je opasno -može čovek pasti) , a vi, ako bih vas mogla zamoliti gledajte napred kuda idemo.
-Nemorate žuriti, idemo brzinom koja vam odgovara...
-Ne, ne već ste i previše vremena izgubili, idemo.


    Fotografija: Photo by Natasa

I tako, ruku pod ruku krenemo, ka centru. Gospođa priča. Ona  je 1927. godište. Sledećeg proleća puni devedeset ! Rođena je zrenjaninka, tu je završila osnovnu školu i Gimnaziju, zatim je otišla u Beograd da studira agroekonomiju , koju je i završila i magistrirala. Radila je kompletan radni vek kao agronom u Vodama-Šumama Srbije ( tako nekako) i penzionerka je.U Beogradu je upoznala i supruga, pravnika, ima jednu kćerku , umetnica je, slikarka, ne živi ovde. Suprug joj je umro pre tridesetdve godine. Punih šezdeset godina je bila u Beogradu. Sada je dve godine ovde , nasledila je polovinu roditeljske kuće. Živog duha, izuzetno visprena i ugodnog govora, kulturna , jasna , baš me je oduševila!
-Tako je lep centar sad, kao i  Knez Mihajlova, samo, znate, puno je širi, sigurno pet-šest metara. Jako mi je drago što nam je grad ovako lep. I ravan. Znate, zato sam se i vratila ovde. Puno se krećem, i nije mi bilo lako po onim beogradskim usponima i uzbrdicama. Ovde je sve lako, tako ravno, prijatno za šetnje...Da, prelep nam je centar. Lep grad.
-Radili smo puno znate, i učili, i gradili, pravili fabrike i budućnost, a sada kad vidim kako sve to nestaje, raduje me svaka, i najmanja lepa stvar. Kao ovaj lep , ravan centar. I kulturni život Zrenjanina, prijatno sam iznenađena. Pratim događaje, volim da odem u muzej, izložbu, tako... Prijatna komšinica mi donese vesti ako ja sama ne čujem ili ne pročitam, pa prošetam, vidim. Život je bio dar. Čovek je sjajna mašina pravljena da traje sto godina. To bi bilo normalno. Ali eto, tako mladi ljudi odlaze, i sa pedeset godina, tragedija. Posle velikog rata većina nas je bila ubeđena ( kada smo saznali za sve one strašne događaje i logore ) da rata više nikad neće biti. Da su ljudi naučili nešto. Eto i ova naša Jugoslavija, izvinite, stalno je tako zovem, Srbija sam htela reći, eto kroz šta prolazimo. Ratovi, ovi novi, oni su još strašniji. Toliko zla. Dok su trajali. I kad su prošli zlo je ostalo. Bolesti. Rat je strašan.Srušene kuće, spaljene knjige, izgubljeni mladi životi.Zašto nismo , kao ljudi, mislena bića , nešto naučili?

Slušam njen monolog , priču koja teče, dok se približavamo Žitnom trgu. Upijam reči. Kako samo tiho, mudro i bez gočine ili zlobe- samo realno nabraja činjenice. Kakav mozak u devedesetoj. Koliko informacija. Preciznosti u podacima. Klimam glavom više za sebe, jer ona je sitna i gleda dole, da se ne saplete. Malo smo usporile, osećam da me čvršće drži pod ruku, umorila se, ali neće to reći. Zastajemo kod stepenica pred platoom.

- Znate, vi ste sad učinili dobro delo. Zaista. I ako vam neko zameri, ako ste i što ste večeras zakasnili, uvek se setite da ste uradili nešto dobro. Učinili ste mi lepu stvar. Što me je podsetilo na oktobar 1942.godine.Slično se i meni desilo. Možda mi vas nebo šalje, kao odogovor na taj dan u oktobru, koji pamtim.
 -Znate gde je bioskop Balkan ( nije više , ali znate, da?) , e tamo je bila Jevrejska sinagoga, srušili su joj veći deo, a u onom delu koji nije srušen , delili su bonove za hleb. Bilo je 100 gr hleba  po čoveku -dnevno. Bez bonova ga niste mogli dobiti. I za bonove se čekalo. Bila sam drugi razred Gimnazije, i pošla sam u školu. Srela sam jednu stariju  komšinicu ( tada sam naivno mislila -staricu, imala je šezdesetsedam- a meni su danas svi ispod sedamdeset mladi!) koja je žureći po bonove uganula nogu. Teško je hodala, a morala je po bonove. Bilo mi je žao da ne stigne, pa sam je uzela pod ruku, ovako kao sada vas, da joj pomognem. Ona je stigla po bonove, ostavila sam je u redu, ali sam ja zakasnila sedam minuta na prvi čas!

-Prvi čas, sećam se kao danas ( kako i ne bih!) bio je nemački jezik. Profesorica nam je bila izvesna gospođa Milkica, strah i trepet Gimnazije ( kao da nam je osim rata trebalo još nešto) . Kad sam ušla izvinula se i htela da objasnim kašnjenje, samo mi je rukom pokazala vrata. Kod direktora. Ukor. Dobila sam ukor. I niko nije hteo da sasluša moj razlog. Da, pamtim to. Znate, posle toga nisam puno puta u životu zakasnila! Sad , zadnjih godina, nekad se desi, ali veći deo života- nikad i nigde nisam kasnila. Čudno kako se zapamte takve stvari.
-Ali, ja sam smešna, pa nije čudno. Čudo je veće što smo sa sto grama hleba dnevno, pa tako četiri godine,  mi uopšte prežvljavali, što smo porasli, što smo učili i pamtili. Posle smo fakultete završili, decu rađali, radili i gradili.  Život je divno, veliko čudo!

 I ja nju gledam kao čudo! Ipak. Godine.Umorila se vidim.  Pitam je , sada smo već prešle   
 most  želi li da je još otpratim, zaista mi nije problem. Razmišlja. Podiže glavu. Ispituju me   
 plave oči, svetlucaju u mraku koji se sad već spustio , mada je tek prošlo šest.  Mesec , smrznut , kao pred sneg, već na nebu i  gleda hladno na nas. 
-Pa ako vama nije problem, značilo bi mi. Problem je prelaz u Miletićevoj . Zeleno tako brzo prođe, uvek me crveno hvata na polovini prelaza. Danju i nije problem, ali noću , mislim neće me videti neki auto....ako bi mogli, samo da pređemo zajedno, posle vas ne bih više zadržavala. Znate, nekad i odustanem, baš zbog tog prelaza, a okolo mi nekad bude daleko. Mogu ja da hodam dugo,da idem okolo nekud,  ali ne valja ni preterivati.

Složila sam se, naravno, i skrećemo ka Miletićevoj  i tom pešačkom prelazu. Taj deo ulice je baš problematičan, neravne kocke, a slabo svetlo. Usporile smo sasvim. Što je sigurno, sigurno. Ona priča.

- Gledam vesti, ponekad, znate, a ne bih trebala. Izbeglice, kolone, godinama , odasvud. I sad ovi siromasi što žure ka Evropi koja ih neće. Gladni, izgubljeni. Znate, nisam laka na suzama, ali dok ih gledam , počnem da plaćem. Gledam te mlade ljude, svu tu njihovu decu.Da li ste ih pogledali nekad, kako su samo lepa ta deca, kako su im oći tako tamne i lepe , čak i tužne? Žele da stignu tamo gde im se čini bolje. Ima tu raznih radnika i profila, ima sigurno studenata, pravnika, lekara, slikara, ko će znati. A ako i stignu gde su krenuli biće samo jeftina radna snaga za prljave poslove, a oni koji će ih  možda primiti, sigurno mnogo gori od njih , moći će da prave veće profite, i da ne rade ništa. Zašto tako ponižavaju život? Svi ti ratovi, ratovi su strašni...a što moderniji , sve strašniji. Stalno razmišljam o tome....

Utom stižemo do pešačkog. Čekamo zeleno. Ućutala se gospođa, drži me pod ruku čvrsto i gleda ozbiljno u drum. Upalilo se zeleno, pišti semafor, mi polako silazimo, bankina je visoka baš ( nisam to primetila ranije) i na polovini durma, zaista, pišti ponovo i već je crveno. Steže mi ruku, ali srećom nema puno vozila i eto nas na drugoj strani. Pušta mi ruku, i opet priča, dok pretura po svojoj torbi.
-Hvala vam mnogo. Učinili ste i drugo dobro delo danas, makar da ja to kažem. Ne, ne brinite, nisam daleko više, još desetak minuta, mojom brzinom i kod kuće sam. Možda petnaest. Srećno vam bilo gde god da idete. Meni je ovo zaista mnogo značilo. Jesen je takva, Na proleće će biti lepše.Uvek je lepše.
-Oh, pa gde mi je kesa, znate, kad sam polazila nisam ponela ništa veliko, jer i ne treba mi, zar ne, za izložbu, ali ipak sam kupila ...ma tu je negde kesa.

Gledam je u čudu dok prčka po torbi. Pitam je šta traži , ima li ključeve? Ozareno vadi nešto iz torbe, i odvezuje dok gleda u mene ili pored mene, ne mogu da procenim.

-Evo, sad ću ja odvezati. Časkom, brzo ću, samo još tren sačekajte. Nemam kod sebe baš ništa. Ma nemojte se ljutiti, ne mislim da treba da platim, nego želim nešto da vam dam, onako za uzvrat. Nije nešto, ali tamo su na tezgi kupljeni, od medara, pravi su medenjaci. Ne može da nećete, pa vi ste meni pomogli. Dosta mi je, evo, evo dva...da grickam do kuće. Ne bih smela dva, veliki su, veče je, ali eto zbog vas ću dva. Da, vidite me kako grickam, taman, prava večera na putu do kuće. Dve stvari urađene odjednom! Molim vas, pa to je sitnica, nemojte sad da se ubeđujemo za par medenjaka, ponesite za usput....pazite na taj prelaz. Jure tuda, zaista. I hvala vam mnogo. Sigurno se nismo srele slučajno. Ovo nam je izgleda prijalo, obema. Meni je ovo vraćena usluga od pre mnogo godina, želim vam da se i vama ovo dobrim vrati, u godinama kao što su moje. Prijatan put do kuće i vama gospođo. Imate dobro srce. Nije često danas. Nije. Šteta. Život je divno, divno čudo!


    Fotografija : Photo by Natasa

Prelazim ponovo put, sa kesicom medenjaka! Kakav susret. Mesec se sakriva među granjem, hladno je baš. Razmišljam o čudnoj gospođi. I medenjacima. Nosim providnu kesu onako, u ruci. Pred očima mi sićušna žena, koja odlazi grickajući medenjak. Prosto mi od njih neprijatno. Znamenite žene Velikog Bečkereka, Petrovgrada, Zrenjanina. Sa jednom sam upravo provela predveče ovog petka! Rođena je u jednom , živela u drugom i trećem!

Slučajnost? Ne postoje slučajnosti!
Sudbina? 
Ne znam.
I još nešto ne znam. I ne znam kako mi je promaklo. Čudna mala stara  čelična gospođa. 
Nisam je pitala za ime. Ni ona mene. 
Možda nije ni važno.
Neobično svakako jeste. 
Nismo se upoznale. 
Razumele smo se, to je sigurno.

Upoznajte žene.
 Ima čudom da se načudite šta sve može da se spakuje u svaku i jednu.  
Samo ako žena hoće.
Ako hoće  da bude.
Ako hoće da dopusti da saznate!




 





 
-
 

петак, 16. септембар 2016.

The survivors

Upravo tako se zovu svi oni ljudi- tako se zovemo svi mi koji uprkos svemu ostajemo živi.
Preživljavaoci. 
Ima li takve reči u rečniku? Ako nema neka je izmisle. Dodaju. Jer ogroman broj je je ove nove populacije i...raste!
Udaraju, banalizuju, uvode kazne, opominju,bombarduju glupostima sa svih strana. Ružne vesti, naslilje,ubistva, sekte, krize, netolerantnost, netolerantnost i netolerantnost! 
Sa svih medija, iz okruženja životnog, iz svake pore dopiru, iz reči izgovorenih u prolazu...

Bez obzira na priče, vere, boje i nacije, novo doba nam donosi rasizam, nacionalizam, fašizam, jednoboštvo najstrašnije ikada viđeno. NOVAC. Vrhovni idol koji vlada. I za razliku od svih ranijih ,ne radeći ništa navodi  ljudu da  padaju ničice na kolena sami pred njim ili padaju- u beznađe.

Jedna "šaljiva" slika sa jednog weba me naterala na ovaj komentar. Kao i većina današnjih , takozvanih šala je više nego istinita. Više od same sličice, potesli su me komentari. Obećala sam sebi od pre nekog vremena da ne nasedam na takve vremegubilice ali eto...natrčala sam.

I dopustila sebi , da i pored prediivno provedene prethodne  večeri jutro započnem nečim tako tužnim kao što je ova "smešna" fotka .

                                 Photo from Slavorum

Zaskočila me ja na Slavorumu, jednom webu, koji se bavi , navodno, Slovenima i svim narodima koji po adminima u to spadaju, njihovim kulturama i običajima. Ima ponekad zanimljivih stvari i činjenica, ali su često pomešane i iskrivljene. Da ne govorimo o tome što je sajt na engleskom. zajedničkom jeziku svih Slovena. Komentari su na raznim jezicima. Engleskom, srpskom, češkom, poljskom, hrvatskom...hmmmm
A ljudi komentaroišu. Svađaju se. Oko ove fotke - svi složni.....neverovatno.

Kratak sinopsis komentara

- 200euros, a wife and two children, if you want normal mode. If you wanna play the game on hard, then he also has to pay a rent and has a credit in bank with 15% interest...

-Well, in that case Croatia is like Las Vegas. We are "fortunate" that we earn from 400 (minimum wage) to 600 (average) € a month. How great we are, isn't it!? What an advanced economy! :D (feel the sarcasm, my slavic brothers, feel it!)

-If you want ultra hardcore mode... Become a pensioner in Bulgaria... You have worked 40+ years, your body is broken down by the hard work and you get 80€ per month. Half go for medicines, pills, etc. Rest go for electricity, water, tv, some food... And sometimes fucking gypsies come and steal from you.... Our баби and дядовци are true warriors my friends

- 400 minimum wage?600 average?
Brace yourselves, Romanians are coming.


- Netko jede meso, a netko kupus. U prosjeku svi jedemo sarmu. I eto ti prosječne plaće, braćala

- Аccording to a famous Bulgarian politician, in Bulgaria the minimum wage is 600 euros. Ziveli
  Actually in Bulgaria minimum wage is 210 euros

 -We are in the same levels here in Greece. Used to be 600 to 800 euros before austerity measures, but now 400 and low

- Ah buraz zaboravio si jednu stvar,super je i ako nađeš posao uopće... Pa i nek je minimalac imaće za vodku,sarmu i cigare....

Ipak ljudi nisu izgubili smisao za humor! Ko što napisa neko:

But no one say how most of the poor slavic people have Iphone 6, get drunk almost everyday, party at sunny beach and in Greece! I spent 36 years in Bulgaria and still not get it. Maybe is the mistic power of RAKiA ?!?

( Mislim da je greška u tekstu jedino  ono-" most "- većina 
  I nadam se da razumete šta me to pogodilo toliko )


                                Photo by telegraf.rs


Hvala ljudi ( Đorđe, Viktor, Dejan, Mirna, Atanas ..) na komentarima. I Živeli!

недеља, 19. јун 2016.

Dok čekam septembar 1

Dani lete, ne mogu da verujem da je već iscurelo pola juna. 
Bliži se letnja dugodnevnica, manje od dana je do nje.
Letnji solsticij kombinovan sa punim mesecom budi neke čudne misli. Divlje i neodgovorne.Vreme curi i gubi mi se kao pesak među prstima onih srećnika koji do udaljenih belih plaža stižu....
Nešto pagansko me hvata, kao i obično u ovo doba godine. Više temperature mi olakšavaju postojanje.Išla bih bosa po pesku, u nekoj bestragiji, gde sve ono što izaziva suze, glavobolje, besove i tuge ostaje daleko , zakopano u drugoj dimenziji.

Dok ne uskladim ritmove, na ovom putu traženja sebe, koji je prilično trnovit, mnogo naporan i uglavnom bolan, ostaje samo da i dalje sanjam. Dream on... pojčavam do kraja. Sama sam trenutno -mogu sebi takav luksuz da priuštim. Steven urla iz sobe i kuhinje , iz mog telefona-kako volim taj glas. U danima kad se lepo i ružno smenjuju brzinom treptaja oka, jedino što me oživljava. Uz neke tekstove  i fotografije dalekih azura, i moju dugu šarenu suknju, koja više ni na šta ne liči. U njoj sam kod kuće-svuda. Sveće bi pomogle i jedna hladna kafa.

Savet , dobijen slučajno :ne obračaj pažnju šta drugi misle-bar povrenemo isključi senzore, gledaj u mesec, slušaj omiljeni ritam i pleši. Ta magija  radi odlično. Zvuči veštičije, ali pali!



 "Dream On"

Every time I look in the mirror
All these lines on my face getting clearer
The past is gone
It went by, like dusk to dawn
Isn't that the way
Everybody's got their dues in life to pay

Yeah, I know nobody knows
Where it comes and where it goes
I know it's everybody's sin
You got to lose to know how to win

Half my life's
In books' written pages
Lived and learned from fools and
From sages
You know it's true
All the things come back to you

Sing with me, sing for the year
Sing for the laughter, sing for the tear
Sing with me just for today
Maybe tomorrow, the good lord will take you away

Yeah, sing with me, sing for the year
Sing for the laughter, sing for the tear
Sing with me, just for today
Maybe tomorrow, the good Lord will take you away

Dream On Dream On Dream On
Dream until your dream comes true
Dream On Dream On Dream On
Dream until your dream comes through
Dream On Dream On Dream On
Dream On Dream On
Dream On Dream On, AHHHHHHH

Sing with me, sing for the year
Sing for the laughter, sing for the tear
Sing with me just for today
Maybe tomorrow, the good Lord will take you away
Sing with me, sing for the year
Sing for the laughter, sing for the tear
Sing with me just for today
Maybe tomorrow, the good Lord will take you away... 
 
 


 

недеља, 3. април 2016.

Pobuna

Ima tako dana, Uvek ih je bilo. Mada čini mi se, umesto da jenjavaju, oni se sve češće pojavljuju.Nekako buntovni duh ide rame uz rame sa mladošću, pripisuje se se onima u pubertetu. Možda sam ja sad u drugom pubertetu? Postoji li to uopšte?
He, možda ga nisam napustila na vreme?
Meni se bunt javlja otkad znam za sebe. Uvek nešto da dodam, uvek da pitam kad ne treba i samo tada, inače ne pitam mnogo, da ispravljam krive Drine i svetske nepravde. Ili jednostavno tako - protiv sam ( danas u poplavi svega i svačega, lako je biti protiv), uvek me boli glupost, vređa me nepravda. Razlog se uvek nađe, Kad me uhvate bube i žute minute, bunim se protiv svega, Onda krenem da se bunim i protiv sebe. Zato što se uvek baš ja nađem da kažem ono što većina misli, a manjina kaže.
Danas je jedan od tih dana. Dosta mi je loših vesti i nemogućih situacija. Ne želim da budem slatka i fina, samo da bih ugodila. Ne želim da obučem kostim koji odgovara godinama i položaju u kom sam-po "normalnim" standardima, nenapisanim, a neizbežnim. Taman mislim da sam uspela, ali onaj večiti buntovnik, sa razlogom, iskoči bez najave i napravi mi haos. 

    Fotografija : tumbir.com

Rešavam to muzikom. Slušala sam neke davno pogubljene note, tražila neke ritmove, da smirim onog što urla u meni i traži svoja prava, traži poštovanje, traži slobodu da bude to što jeste. Nije delovala uobičajena muzička terapija, pa sam krenula po YouTube-u, da tražim još, nečega. Ne znajući tačno.

Iskočilo mi prvo nešto što me podsetilo na moj izgled u nekim periodima.To je bila dobra taktika. Niko nije ni prilazio ako me nije dobro poznavao. Bolje da budem nova tetka Ana, a ne samo obična, bezlična mumija, ne ovca koja ide za stadom. Ne danas, ne večeras.
 I onda pesma. Pomoglo je konačno. Posle dva sata ponavljanja, možda ću moći da odem da se spremim za spavanje. Nisam besna, nisam nervozna, samo to nešto divlje hoće napolje. Da se oslobodi. Konačno je uspelo. Neočekivano uz jednu pesmicu. Bouvi sada iskače odasvud.  Setili se ljudi odjednom koliko je fenomenalan bio. I prava pesma za večeras.


                                         Many thanks to DavidBowieVEVO

Rebel, Rebel

You've got your mother in a whirl
She's not sure if you're a boy or a girl
Hey babe, your hair's alright
Hey babe, let's go out tonight
You like me, and I like it all
We like dancing and we look divine
You love bands when they're playing hard
You want more and you want it fast
They put you down, they say I'm wrong
You tacky thing, you put them on

Rebel Rebel, you've torn your dress
Rebel Rebel, your face is a mess
Rebel Rebel, how could they know?
Hot tramp, I love you so!

Don't ya?
Doo doo doo-doo doo doo doo doo

You've got your mother in a whirl 'cause she's
Not sure if you're a boy or a girl
Hey babe, your hair's alright
Hey babe, let's stay out tonight
You like me, and I like it all
We like dancing and we look divine
You love bands when they're playing hard
You want more and you want it fast
They put you down, they say I'm wrong
You tacky thing, you put them on

Rebel Rebel, you've torn your dress
Rebel Rebel, your face is a mess
Rebel Rebel, how could they know?
Hot tramp, I love you so!

Don't ya?
Oh?
Doo doo doo-doo doo doo doo doo
Doo doo doo-doo doo doo doo doo

Rebel Rebel, you've torn your dress
Rebel Rebel, your face is a mess
Rebel Rebel, how could they know?
Hot tramp, I love you so!

You've torn your dress, your face is a mess
You can't get enough, but enough ain't the test
You've got your transmission and your live wire
You got your cue line and a handful of ludes
You wanna be there when they count up the dudes
And I love your dress
You're a juvenile success
Because your face is a mess
So how could they know?
I said, how could they know?

So what you wanna know
Calamity's child, chi-chi, chi-chi
Where'd you wanna go?
What can I do for you? Looks like you've been there too
'Cause you've torn your dress
And your face is a mess
Ooo, your face is a mess
Ooo, ooo, so how could they know?
Eh, eh, how could they know?
Eh, eh

Songwriters: BOWIE, DAVID
Pomaže li ovo nekome , osim meni?
Večeras , u sitne sate još uvek uživam.Inače , kad ovaj unutra  pobunjeni ćuti, spavam uveliko.
Počinje i da mi se spava.
Vredelo je.

петак, 1. април 2016.

Devojčica iz sna

Stalno obeležavam neke godišnjice, pamtim ili me neko podseća. Bilo lepih ili ružnih situacija.

Šta napisati o osobi koju sam mnogo volela?
Šta reći- a da nije ispričano stotinama puta?



Osim što se može pomisliti kako sam pekmezasta, jer stalno žalim za nekim ili nečim, sada će se tako moći i pomisliti kako ima toliko mnogo ljudi koje volim, koje sam volela, koji su mi bitni. Što reče moj sin, mama tebi su mnogi- jedni, jedini, najboli, neponovljivi.
Nisam ja kriva što jesu! Svako je specijalan na svoj način. Svako -bez izuzetaka.

Muzika je nešto jako važno u mom životu, a ako neko tom svetu pripada, a još mi se sviđa, jednostavno je najbolji. Zbog nje sam uvek žalila što sam odustala od klavira, jer kad god sam je gledala za njenim klavijaturama, moji prsti su hteli da sviraju...ma danas bih pošla na časove klavira  kad se setim te slike: ona svira! 

 
     Fotografija: famousfix.com

Volim ih. Volim ljude. 
Razočaravaju me, ali onda se setim svih divnih, fantastičnih, dobrih,nesebičnih. Ne želim da mislim na one mase suprotnih. Verovatno, tačnije sigurno , nije svet crno-beo. Nijansi ima bezbroj. A Devojčica iz sna i Dečak iz vode spadaju u one nijanse koje sam ja razumela.

Još uvek naivno verujem da ljubav pokreće svet. Verujem, i to će tako ostati. Što se od toga beži, u ovom iskrivljenom svetu današnjice nije moja greška. Ja sam u pravu. Ljubav.

Jedino bitno, važno i pravo je bila i ostala- ljubav.
Devojčice iz snova zbog toga nestaju, jer stvarnost nekad ubije san, pa tako i one , prosto postojati ne mogu. 

    Fotografija :pasaz.rs

Mojoj omiljenoj devojčici iz sna danas je rođendan.  Nadam se da je sada dobro, gde god bila, kada je otišla iz sveta stvarnosti u koji je greškom upala. U kome joj nije bilo mesta. Verovala je u snove, a oni sve manje postoje. Kao i sva bića iz snova, preosetljiva, nezemaljska, bajkovita i nestvarna, nestala je u izmaglici ratova, suza, bombi, gluposti,nerazumevanja. 


                                         Snimak sa You Tube , Mush Mushi 

Sve što joj je trebalo bila je ljubav.
Zato jedna čestitka. Danas je prvi april, njen rođendan.Volim te još uvek

Srećan rođendan Magi.

I boli nas ljubav....

среда, 30. март 2016.

29- moj broj?

Uvek kad me pitaju za brojeve odabiram 5, 13, 16 ili 23.

U poslednje vreme me nešto kači broj 29. Srećan ili nesrećan broj? Nemam pojma, što je strašno! Ni najbližu predstavu kako ga tumačiti, kako na njega gledati.

Ljudi uglavnom, počinju stvari od početka. Ima onih šaškastih koji kreću od sredine. Neko više voli obrnuto, da počne od kraja. Pitanje šta je kraj a šta početak je  vrlo relativno.

Ali niko ništa ne počinje na jedan dan pre "nazad". Jedan dan , pre kraja. Čega god.
E, tako ja počinjem. Ne baš sopstvenom voljom, ali izbor je ipak moj, tako kažu, jel da?

Sudbina? Slučajnost? Apsolvirali smo na temu slučajnost-one ne postoje!

                                Fotografija: cliparwolf.com

Počela sam jedno 29.decembra. 
Kako je bilo jasno je, pošto se završilo.
Sada sam počela 29.marta.
Ja počinjem.

Da li to znači da će i roman, sa sve početkom, zapletom imati i isti tok, rasplet i kraj? Vidovita nisam. Pokazalo se da baš ni mnogo pronicljiva nisam. Suviše verujem. Suviše dobro vidim sve. ( mada mi nije jasno kako dobro može biti loše, ali eto...)

Pisac ćuti. Neće da otkriva dalji tok. 

Znači , javiću naknadno. Šta god.
 





Recepti domaće kuhinje : Nož u leđa

Čuli ste sigurno za taj specijalitet?
Veoma odomaćen . Na ovim prostorima, do savršenstva doveden.
Majstori smo za njega.
Ne dobiju ga uvek i svi. Služi se  uvek hladno, iznenadno, nenajavljeno. Inače , ne bi uspeo. Vrlo težak recept. Samo , obično se servira jednom, dvaput u životu. Ljudi previše navikli pa ne uspeva.

U mom slučaju nekako uspeva i previše često.
Uvek me sačeka baš tamo gde sam sigurna da ga nema. Gde ga ni u snu ne očekujem.

Počinjem da verujem da sam jako glupa za kuhinjske poslove i komplikovane recepte.

   Fotografija : stockphotos.ro

Mislim da mi je ovo četvrti. Da. Četvrti put mi je serviran ovaj čuveni specijalitet.
Malo ko je imao čast u životu da mu ovaj recept bude priušten toliko puta!
Duže vremena mi nije bio posluživan, skoro da sam ga potpuno zaboravila. Pa ako bih se baš i setila, znala sam da više toga nema i neće biti. Ne u ovim godinama. Starija sam i pametnija. Odluke vezane za vrhunske kulinare u mojoj blizini sam odavno donela.
Zato je ovo bilo bolno čudo. Pogotovo od domaćice koju poznajem  bezmalo pola svog života.Znam da je sjajna domaćica. Možda sam trebala očekivati? Trebala znati, jer sposobnosti su ukazivale na to. Kad se sada sabiram i oduzimam ( pogotovo ovo drugo) shvatam da je bilo znakova i upozorenja. Onih sithih, finih stvarčica, koje možeš protumačiti na razne načine. Malo brašna tamo, ljute paprike onamo, malo soli tamo, malo mešanja okolo.
Moje naočare zelenog okvira a očito ružičastih stakala nisu dobre. Treba mi možda jača dioptrija i , sasvim sigurno, druga boja stakla. Sada sam starija. Ti recepti se serviraju obično mlađima, neiskusnijima. Da zaključim da u ovih, bezmalo pola veka obitavanja na ovoj zemlji ništa nisam naučila? Strah me da priznam da sam toliko omanula!

Bol prolazi.Praznina, za čudo, i nije velika.
Sad tek shvatam svu kompleksnost celog tog starog, prastarog recepta.Koliko sastojaka treba, koliko vremena domaćici da uloži, a da se to ipak ne primeti!

Zato verovatno nikad nisam naučila ovaj recept. Ni zapisala ga nisam.
Nikad kuvarica i domaćica od mene neće biti, eh?

Naravoučenije: Naučite ovaj recept. Da upoznate sastojke. Ne zato da bi ga pripremali!    
                           Mislim da je to umetnost ipak mnogo veća i važnija, nego samo njegovo 
                           sprovođenje u delo. Da vas ne iznenade! 

Happy Birthday

Muzika mi je kao i svima verujem, veliki i bitan segment života. Uz jednu smo rasli, uz jednu uživali, uz jednu voleli, uz neku opet plakali. Sve bitno, barem kod mene uvek je protkano muzikom.Samim tim i oni koji je stvaraju i izvode, postaju sastavni deo tebe, dođu ti kao rod, ili barem , kao dragi prijatelji.
Nisam čvrsto opredeljena za neku vrstu muzike. Uglavnom ima one koju volim i slušam, često se mešaju klasika i starogradske pesme, operske arije sa rokenrolom, dance sa soulom i bluesom. Nekako , ipak sam po većinskom opredeljenju rokerski nastrojena. 
Generalno, slušam ono što mom uhu prija, ili mi se nešto sviđa, bio to ritam, tekst, glas. Dakle, nisam izričit zagovornik neke vrste određene strogo. Ipak , strogost dolazi od onog što ne volim. Preciznije, što ja ni ne mogu muzikom nazvati. Nije moje da sudim, stara izreka kaže da se o ukusima ne raspravlja. Ne kaže ništa , doduše za šund i neukus.

Imam svoje favorite. Neki su kratkog daha, a neki traju od kada znam za sebe. Neki su dugo bili broj jedan, ali su me nečim odbili, pa iako ne mogu reći da ne volim neku grupu ili dragu mi pesmu, izvođač ispada iz mojih fanovskih kriterijuma. 
Postoji jedan pevač koje me uvek intrigirao, privlačio, ali nije dugo vremena bio broj jedan. Međutim, vreme je pokazalo da su neki napustili svoje stavove, svoje načine, svoje stilove, zbog kojih su bili iznad. Izdali su sebe. Sa moje tačke gledišta.
Nije to neko specijalan, u smislu , uradio je što niko nije. Prvi u ovome ili onome. Nije čak ni savršen u tome što radi.
Ipak , već odavno, njegovo je prvo mesto na mojoj listih Obožavanih.

    Fotografija :www.billboard.com

Zato što je ostao dosledno nedosledan.
Zato što je nepredvidiv.
Zato što je nesavršeno divan.
Dežurna dvorska luda. Čarobnjak. Zavodnik.Otac. Deda. Pevač.
Najlepša faca među ružnima.
Simbol neobuzdanosti.
Moj lični simbol beskonačne slobode, bez obzira na cenu.

Čoveku beše rođendan 26.marta.
Petnaestak dana pre izgubismo najveću legendu i šmekera domaće produkcije. Na taj 26.mart 2016. ode prerano  jedan mlad glumac i pevač, koji još nije stigao legenda da postane. Verujem da bi zaslužio. Bilo mi je neumesto da mom omiljenom pevaču posvetim punu pažnju i proslavim slušajući omiljeni mi glas, na najjače, kao što dolikuje rođendanskom slavlju za nekog ko ti je važan.
Za mene , on je to zaslužio. Svojom ludošću. Svojom slobodom.
Svojim napuklim glasom .
Svojim totalno-nenormalno-fenomenalnim izgledom.
Stivene, srećan ti 68. rođendan. 
Srećan ti rođendan čoveče sa najljubavnijom i najromantičnijom pesmom u svom žanru, pesmom koja je moja himna. Pesmom kojom se oglašava moj mobilni telefon.
Prema tome :
Ladies and gentlemen,
Mr.Steven Tyler!
One and only.
Happy B-Day my lovely boy.

And  I Don't Want To Miss A Thing from you .



 Many thanks to Aerosmith Vevo !

Da uživamo zajedno!
 

петак, 25. март 2016.

Razmišljanja 25.03.2010. ( Dogodilo se na današnji dan )

Kraj je marta 2010. Žurim ka cenrtu previše obučena za temperaturu koja je , naprasno, iznenadila i ljude i samo proleće. Prepodnevno sunce pecka i prodire kroz moje crne naočare.Gomila ljudskih mrava se kreće u svim pravcima, stapa se, sudara, meša i nestaje.

    Fotografija : Photo by Natasa ( 2013)

Radnja na uglu i pogled na izlog. Trgnem se. Pa to nije radnja, to je banka! Već godinama je to banka.Odakle taj osećaj, kao deja vu , skoro gledanje i prepoznavanje stvari koje u njemu stoje? Vidim čak i natpis koji prolaznike obaveštava o popustima i do 40% ,na zimsku garderobu.Vidim kaput tamno-zeleno-maslinaste boje, koju volim. Ogronma , neobična kragna, lepi dugmići, blago strukiran, zvonast, dugačak, zaista neobičan kroj, a opet ne preterano upadljiv. Baš onako kako ja volim.
Odjednom znam. Kraj marta jeste, ali je godina 1991. Mala , ne posebno istaknuta radnjica i ja zagledana u zeleni kaput, koji bi mi  baš pristajao, sad kad sam "odrasla " i zaposlena. Imam čak 22 godine, radim u butiku, pripremam se za administrativnog radnika, jedne od prvih privatnih firmi, ehej! Možda bi konačno trebala da iz garderobe izbacim omiljene mi zvoncare, i moj naj-naj-naj draži "đubretarac ", čizme sa resama do peta i sve te sitnice koje uz moje poimanje dobrog oblačenja idu.
Svaki pomen te 1991.godine me vraća u ono vreme, srećnu zimu i nestrećno proleće. Nesrećno po zemlju u kojoj živim, nesrećnu po mene lično.To je godina kada je počeo raspad mog univerzuma, a ja to još nisam znala.
Ipak izlog te male radnje, iz marta pomenute godine, još mi je u glavi.Stojim i zurim u izlog sa kaputom, a sunce polako obasjava taj deo centra. Umesto da požurim na posao, ja stojim i zurim u nešto što ne postoji!
Tog marta 1991. sam videla kaput u izlogu. Danas i dalje visi u mom ormanu, retko ga obučem, ali nekako mi se od njega ne odvaja.Žurim ka tastaturi računara, da zabeležim sećanje. Na radiju , baš eto sada, peva Žak Brel  , za mene , "Natali", a slova kreću sama od sebe.


Vidim kaput i sebe kako žurim do majčine kancelarije u centru.Da joj kažem da sam sada ja zaposlena žena, da sam konačno odrasla ( kako sam samo pogrešila!!) , da želim taj kaput i da idemo da zajedno pogledamo. Tamo je bio i moj brat. Poslom, pa navratio. Svo troje krećemo u lov na kaput.Trgovkinja pomalo zbunjena, nema baš mnogo kupaca, vadi kaput iz izloga ( jedini je ) i ja se momentalno uvlačim u njega i paradiram po radnji, kao prava gospođica , pred velikim ogledalom.Saliven, slažemo se , uzimamo ga sigurno i to odmah. Trgovkinja , sad već opuštenija komentariše kako ima jedan izuzetan muški sivi dugi kaput, rađen po modelu Kardenovih kaputa, zaista izuzetan, ali neprodat zbog dužine, ali bi mladom čoveku sa nama pristajao sigurno.
Naravno da mu je pristajao. Sa svojih 198 cm i malo preko 70 kg, sa dvadeset godina, širokih ramena, i još uvek dečački lepog lica, a gosposkog držanja, u tome kaputu, njemu  skoro do peta, bio je prelep! Tamno sivi kaput do gležnjeva, njegov nonšalantan hod u kaubojkama, ručno rađenim, savršeno zlato njegove kose, i vragolasta iskra u različak plavim očima, naginje sa ka zadivljenoj trgovkinji i pita, imaju li šešir za ovakvog godpodina....Uz dva kaputa i malo ljubomore, napuštamo radnju.Naime, trgovkinja je pitala mamu kako to da sin toliko liči na nju, a ćerka skoro uopšte? A ja , guskica, malo se uvredila, jer to je moja mama, njemu je tetka! Međutim dok ulazimo u prodavnicu šešira "Begej", prekoputa, ne bi li zaista potražili šešir za  njega, pa ga gledam onako lepog, viskog i plavog, kao proba šešire, sva ljutnja me prolazi. Kažem mu šta sam mislila i tražim poljubac, kao potvrdu da mi je oprošteno. Moj brat. Moj prelepi brat, Beli moj, kako su ga neki zvali....
Bio je mart 1991.Kako sam mogla znati, ni sanjati u košmaru, da ću tu lepotu gledati još samo dva meseca?Nikakve najave, nikavog predznaka, da upozore , da pripreme dušu za tragedije koje dolaze brzinom svetlosti. Ničeg da najavi opasnost koja je već pred vratima, i koja će nas pogoditi jačinom i brzinom , kojom ni ne slutimo, a koja će promeniti sve. Nikad ništa više u mom životu neće biti isto. U mnogim životima, doduše.
Ovaj sunčani martovski dan me naterao da zapišem ovo. Da isplačem, ako se još isplakati išta može. Da ovekovečim , da ne bude zaboravljeno, kao da može biti. Zaboraviti neću nikad..Preboleti neću nikad. Ali , kad mene ne bude, želim da neko zna tu tužnu priču jedne neproživljene mladosti. Jedne lepote , prekinute na startu. Živi smo dok nas pamte. Ja njega pamtim. Ali želim da još neko zapamti. Da se njega  seti.Bar jedna osoba posle mene da pamti, i prenese još nekom. Da potraje priča, kada on nije sreće imao da potraje.

    Fotografija mog sina : Photo by Natasa ( 2012)

Pričam mom sinu često, prvo jer je moj, a drugo jer me neodoljivo, svojom bojom kose i očiju, ne likom, podseća na mog brata.Deca su mala, ali rastu. Priču ponovim ponekad.Priču o čoveku, mladiću,, kojeg nikad nije upoznao, a koji bi mu ujak bio. Ime mog brata sina moga asocira samo na ime urezano na spomeniku na Temišvarskom groblju, sa slikom nekog lepog plavog momka. Nadam se samo da će pamtiti.
Ovo je priča za mog brata. Malog batu. Velikog druga i zaštitnika. Moju sreću, moju muku, moju ljubav izgubljenu u nekom davnom vremenu. U godini istoj kad i rodnu zemlju izgubih.
Jednom ću je celu ispričati. Priču o egzlatiranoj princezi, kojoj je dobra vila donela maleno plavo biće i spustila ga u istu korpu , u kojoj je nekad i princeza spavala, dve i po godine pre toga . O priči koja je počela na Đurđic 1970. O jednom detinjstvu i odrastanju. Ovo je samo sunčani martovski dan vratio sećanje. Izazvalo je previše suza i emocija , to sećanje. Suze su lek. Neiskazivanje osećanja na trenutno adekvatan način može da bude pogubno po zdravlje. Znam, probala sam !

                                                                        Zapisano 25.marta,
                                                                        leta gospodnjeg 2010.

Razmišljanja 17.marta 2010

Neobično je citirati samu sebe. Mnogo, mnogo toga je isto i sada. Nešto se promenilo-na mnogo gore. Sve u svemu, uz dodatak nekih fotki, tekst ću preneti. Predug je znam. Da nije mojih čuvenih digresija stalo bi u deset rečenica. Ali tako je-kako je. Idemo:


17.mart 2010.

Kao da nekog i zanima šta ja imam da kažem.Kao da neko želi da sluša.Suludo vreme vuče za sobom i sulude ljude. Ljude mumije. Ljude bednike. Ljude sa osobinama koje su ispod svakog ljudskog dostojanstva.Mržnja, zavist, strahovi, licemerje, kriminal, sitni lopovluci, velike pljače, nagoni najnižih vrsta....Za otimanjem, za grabljenjem, za oduzimanjem, bilo čega, svega, pa i života.Glad ljudi. Stvarna glad nezaposlenih masa.Stalna glad malog čoveka za onim filmskim, televizijskim životom.Glad za onim što mediji serviraju kao normalan život. To većina ne može ni da zamisli, a ne da ostvari.Jaz između uglavnom nevrednih i malobrojnih koji imaju i miliona onih koji nemaju.
U svemu tome mi podižemo decu. Kakva će nam deca biti? U kakve će ljude odrasti? Da li će to biti mala čudovišta opsednuta materijalnim, bilo da je u pitanju hrana, kao najbanalnija, ali i najneophodnija, bilo da je firmirana garderoba, skupi lap-topovi, ajfoni i ajpodi, mini kompjuteri u vidu mobilnih telefona, pokrivenih svarovski kristalima, ili čak pravim dragim kamenjem?

    Fotografija: womansday.com.au

Šljokice i sjaj, večna mladost i glamur, sjaj i magnetizam crvenog tepiha, koji je po meni u ovo vreme crven samo zato što je pocrveneo od srama. Zbog većine onih koji po njemu hodaju.
Nestaju životi i ljudi i okruženja u kojima sam ja nastala. Moj obožavani grad nije više onaj grad iz mojih sećanja. Sve teže doživljavam slike grada u kom sam rođena, jer je razrušen, zapušten , uništen urbanističkim planovima ludaka, ljudi bez mozga i osećaja za prostor, ukus i meru.
Sve više ljudi koje sam volela, kojima sam se divila i koji su uzor bili svako u svom domenu i umetnosti kojom su živeli- nestaje.Vreme ih odnosi. Prirodno je , znam, ali zastrašuje činjenica da njihova mesta nema ko da popuni.Ostaju zauvek prazna. Znala sam to odavno, još od dana kada je Branko Ćopić skočio sa mosta, kada je prerano otišao Mika Antić, kada je nestalo Danila Kiša i Miće Popovića. Njihovi tragovi, još uvek, i bogu hvala svetle za njima i nisu nestali sa njihovim fizičkim  nepostojanjem.


Pre par dana nestade i Mome Kapora. Kao i ponos našeg voditeljstva Dušanka Kalanj, žena sa govorom, dikcijom, izgovorom i kulturom, koju ne bi dobili da pokupite sve voditelje sa svih milion televizija koliko ih sada imamo i stopite u jednu osobu.
Prošla godina je obeležena nestancima fenomena Majkla Džeksona, glumice Fare Foset, dragog mi Patrika Sveizija. 
Prošle godine otišao je po meni jedini svetac ovih prostora, a da je  živeo  među nama , blagopočivši patrijarh  Pavle.
U šta se pretvara ovaj naš grad, ova država ( koja li je po redu, više ni gde živim ne znam) ?
Neki klinci stasavaju u ljude.Prvi , iznikli iz dvadesetogodišnje krize. Prvi koji ne pamte ništa drugo, ni bolje.Najavljuju li bolje sutra, ili užas koji dolazi? Pitam se ponekad kako izgleda Apokalipsa. Ubijaju se ljudi u ratovima raznim, ubijaju se kriminalci, ubijaju urednike novina, "biznismene ", bez razlike. Pre neki dan je nekakav Filip Kapisoda ubio svoju devojku Kseniju Pajčin. Kakva god beše, bila je lepo stvorenje na pragu života. Sin mi raste, sve je veći. U ovakvoj sredini.U ovakvom svetu.
Centar , u rani jutro prazan, prazni i lokali na mnogima piše izdaju se.Starica sasvim običnog izgleda u Pink prolazu stoji u senci , dok ledeni vetar šiba i traži 10 dinara za hleb, dok druga , manje pristojnog izgleda, na očigled prolaznika , a na štetu sirote radnice u trafici, krade skupi šareni časopis. Da. Čekajući da kupim cigarete videla sam kako starica, koja za 20 dinara uplaćuje greb-greb lutriju, drugom rukom časopis "Sensa" od 200 dinara stavlja u torbu. Osećaj je grozan. Žao mi je starice, ali ne toliko kao one koja , prikrivena u prolazu, tihim glasom, stideći se , traži za hleb.Žao mi je devojke u trafici, koja će manjak ukradenih novina platiti od svoje ionako bedne plate.Zašto vidim takve stvari? Kako da postupim? Baka koja je uzela novine je možda samo bezobrazna.Ili je možda samo usamljena, možda želi samo malo šarene lepote, koju sebi ne može priuštiti, kao ni bolju odeću, jer jakna na njoj je ofucana, a kapa navučena jako na glavu, Delije na njoj piše, para se po šavovima. Pogledala me u oči. Sasvim mirno, pa polako, jer hramlje, produžila dalje. 
Ona druga, to jest prva baka iz prolaza me muči.Ima bledo lice.Staru, crnu, ali urednu odeću. Uredno začešljanu sedu kosu ispod marame kojom je ogrnuta, jer ova naša košava nemilice šiba. Duša me boli. Drži se za zid.Oči su joj tužne.Pogled skrušen. Kolika li je nju muka naterala da u sedam ujutro iz senke traži za hleb? Pružila sam joj-i pobegla.
Nisam smela da priđem jako blizu. Da vidim, da osetim da li miriše na ljubičice?

    Fotografija: penzija.rs

Podsetila me na moju baku, Majka sam je zvala, ona je uvek mirisala na ljubičice.Jednom kad je , verovatno mlada otkrila "Dalijinu" kremu, u teglici, od ljubičice, ako je i mazala nečim lice, to je bilo tom kremom. Ne zato što joj je krema bila potrebna. Njeno lice je bilo belo i čisto, skoro bez bora kao proculan, obrubljen srebrnim ramom njene kose, skupljene u mali punđerak na potiljku. Kad joj se približim, ona je mirisala. Na ljubičice. Njena lepa koža i kosa, mekša i nežnija  nego što očekuješ od  prvenstveno paorske, mada gradske žene, išibane vetrovima , radom i životom. Božiji dar. Takva je božija žena i bila.Nesebično, vredno stvorenje, nežno i puno razumevanja. Zato ja volim ljubičice. Miris njihov nežni. Kao Majka.Majka je mirisala kao ljubičice i sada meni ljubičice mirišu kao Majka. Miris mi vrati nju, i sve lepote, Božiće i Uskrse, Svetog Nikolu, Duhove i pletenje venčića od trave, pletenje ivandanskih venčića, miris kokica na šporetu, slatke vasilice. Svi gladni koji traže hranu, vrate mi nju, jer svakog je nahranila. Uvek. Tek posle je pitala ko su i kojim dobrom dolaze
Kad je poljubim u obraz ( što nije volela, bake ljube decu u kosicu, a deca ne ljube bake), zamirišu ljubičice, na usnama ukus kreme, ona se kao ljuti, pa se onda site napričamo....

    Fotografija : Photo by Natasa

Kriza je ogromna. Da li ćemo kroz mrak i maglu nazreti tunel, i možda neko svetlo na kraju tunela? Ili da se okrenemo sećanjima, i u pričama davnih dana pronađemo snagu?
Znam da prošlost ne treba vraćati.Ali prisetiti se vremena kada je živela moja Majka, ili njena majka Maca, ili bar vremena kad se rodila moja mama.Šta su te žene pregurale i izdržale! Treba mi njihova mudrost, njihova snaga, energija tih moćnih žena koje su obeležile moj život. Jer, po majčinoj liniji, žene su bile jači pol. One su sačuvale kuće i porodice, znanja i tajne. Zbog njih postojim i ja. Nisam valjda povukla gene na tatin deo familije, mekušan i neizdržljiv, sa večitim žalopojkama, koji su mahom sebi ali i okolini poprilično otežavali dane ?
Istresla sam sve iz sebe. Lakše mi je. Samo još da se ugrejem, jer su mi se smrzli prsti. I da proverim usta koja me peckaju. Već su stigle alergije i oticanja? Idem, do ogledala da proverim. Da li izgledam normalno, ili  kao neka od ovih ludača koja stavlja botoks na usne. Meni ga priroda dala. U vidu alergija.
                   Zabeleženo 17.marta,
                   leta gospodnjeg 2010. godine