Претражи овај блог

субота, 23. октобар 2021.

U hodnicima sećanja -jedan čamac i jedan čovek

Odnekud, kako to obično biva , u misli mi doplovi čamac, jedan stari , olupani čamac. Otkud on danas, ne bih znala. Možda zato što sam neke fotke sređivala, pa naletela na onaj pokušaj uslikavanja nečeg što ne postoji? Kišan dan, relativno hladno , a takvim danima taj čamac nije bio u upotrebi. Ipak su možda fotografije podstakle sećanje iz koga je doplovio.

Ulicom mog detinjstva kad kreneš, da  kod moje majke i dede pođeš, kreneš parnom stranom . Tako su me učili.

To je bilo vrlo bitno , jer parnu i moju, neparnu stranu ulice razdvaja čitav jedan park. Lepa je ulica mog detinjstva. To je najkraći put do majke i dede.Može i okolo, silnim ulicama , kao što se mora zimi, ili ako ideš autom. Od marta do oktobra, dakle parnom stranom ideš , skroz do kraja ulice ,puta i Begeja. Ideš još malko, pa pre fabrike šešira s ove strane, a posle brodogradilišta s one strane. Spustiš se nečim što bi trebale biti stepenice (ima drvenih, onih od zemlje, ali i dve-tri od nekih betonskih ploča ko zna odakle), držeći se za klimavu ogradu od grana napravljenu  ( pre nego od greda) s primesama metalnih delova. Staneš na malu talpu metar kvadratni jedva, i tamo ima čamac-skela. Ako nije s tvoje strane onda vičeš, da te čuje, ako te već nije video Đoka.


    Photo :  @natasakk : Trag prošlosti, u pokušaju


Sajla čelična, zategnuta preko Begeja pokazuje najkraći put preko , u Dolju. Čamac vozi, odnosno nekom toljagom po sajli ga vuče Đoka čamdžija. Prevoz košta banku , za bicikl dve. Može stati pet-šest osoba (onda voda usled ljuljanja malko ulazi u čamac, ali malo samo), a tri ako neko ima i bicikl. Dok sada o tome razmišljam opet me podilaze zmarci , niz kičmu onako , kao onda kad sam imala sedam godina i kao "velika" sama išla čamcem preko. Đoka, uvek malo pripit, ko zna otkud došao da tu svoj vek provede, u tom čamcu i udžerici na doljančanskoj strani , koja mu je dom. Odrasli su strašne neke priče o njemu pričali, ali uvek šapatom, i dobro pazili da mi klinci ne čujemo baš ni reč. Nikad nisam znala i razumela o čemu su pričali , osim možda baš o samoj Đokinoj pojavi, uvek musavoj, neurednoj i čupavoj. Imao je malo dužu kosu, kudravu, a zamršenu i masnu, ko neki čobanski pulin. Uvek bi pružio tu njegovu toljagu, kao oslonac da sa talpice stanem na vrh čamca, pa u sam čamac. Sad shvatam, nikad mi nije pružio ruku, prljavu, masnu i žuljevitu. Možda mu je bilo sramota? Ne znam. 

Nekad smo očas posla prešli preko, a nekad, posle kiša kad vodostaj poraste( Begej tada prava reka beše ) trajalo bi, čini mi se dugo, teško je i na kraće zamahe vukao čamac Đoka, nikad stići na drugu obalu. Kad pristane na doljančanskoj strani , sačekam da se čamac umiri, pa polako na istu onako malu talpu, pa uz nazovi stepenice, češće i pored njih-bilo je sigurnije, pravo gore. Tu bi mi srce uvek zalupalo, pa bih gotovo protrčala pored one njegove udžerice , zato što je iza onog što bi trebala biti vrata uvek vrebao crni neprobojni mrak, čak i u letnjim danima. Pozdravim se, i pretrčim tih dvadesetak metara do Dalmatinske, pa onda polako uz uredno javljanje poznatima i nepoznatima, pored Reljine, Vukašinove, da skrenem u Kraljevića Marka, cilj mog velikog puta. 

Za osmi rođendan dobila sam , po želji-poni. Žarko sam htela ljubičast ali tada u radnji beše samo narandžastih i krem. Nije mi se čekalo, pa sam postala ponosna vlasnica narandžastog ponija.Imao je mačije oko i lampu, i dinamu i onu kutijicu okačenu o sic, sa ključem za popravku. Još istog leta , da pokažem koliko sam sad velika, krenem u avanturu prelaska sa sve ponijem. Đoka je bio na mojoj strani obale, istovario je celu gomilu Proleterovih navijača, i odmah je video nevolju, očito smo poni i ja imali istu težinu , i odmah je došao gore , pa spustio moje blago u čamac !  Sreće moje, jer skoro da sam odustala od prelaska.Uzeo mi samo banku. Nisam to onda ni  primetila. Bio je dobar, taj Đoka, ma šta vam pričali. Izneo ga je i iz čamca, do udžerice gore. I posle kad god sam bila ponijem, uradio bi isto. Skoro prešlo u naviku.

Piće i godine, ili štagod drugo bilo, ostavile su traga na njemu. Dobio je, ili sam uzeo pomoćnika. Nisam znala od koga je dobio dozvolu da radi to što radi ni Đoka, i zašto je to tako. Dobio je nekog derana, petnaaest-šesnaest otprilike godina, visokog i ćelavog-mislim jako kratko ošišanog. Možda je bio nem, jer ne pamtim da sam ga čula da govori, Ne mogu da odredim razlog ali taj me dečko plašio, nije mi se svidelo nešto. Gledam odozgo , s moje strane, i skoro da odustanem, i odem ponijem okolo, čak celom ulicom Karla Marksa ,pa preko supovskog mosta i Miletićeve,kad viče Đoka s preka, da sačekam da brod prođe, pa će doći po mene. 

Zbog broda ostadoh. Kad prolaze brodovi, ih što sam to volela, što je to bio doživljaj. Onda Đoka povuče čamac skroz niz njegovu stranu obale i s nekim čekrkom koji je ručno okretao spušta sajlu u vodu! Pitala sam ga jednom gde ide sajla, a on reče na dno Begeja. Ej, Begej beše reka tada, jesam li to već rekla? Sednem na vrh stepenica, na travu pored , pa gledam pola sata i duže nekad kako brod prolazi. Nekad prljavo beo, nekad siv, nekad svetlo plav, ali uvek ogroman, ko tvrđava koja putuje. Na šleperima brda šljunka, nekad peska, gomile nekh buradi povremeno. Nije to zanimljivo. Bilo mi je fascinantno što na brodu žive ljudi. Baš. Gledam ljude na brodu, čak ima i dece. Trče po šleperu, jurcaju , vidim i s obale da se malo važni prave ali ipak im se divim. Gledam ženu koja mirno širi veš na štrikove, na brodu , kao moja mama po dvorištu! A kapetani, ili ko već vozi tu lađu, kakvi su to majstori bili. Morali su vešti biti, jer samo malo dalje od čamca, Begej naglo skreće, a oni nikad nisu ni travku na obali dotakli, a onoliki brod!

    Photo: @natasakk   Begej, kad skreće

Elem, brod prođe, Đoka čekrkom podiže sajlu, sa koje se lako sliva voda , prosto klizi, jer je sajla valjda masna , i sija ta voda, i nema je kad se sajla opet zategne. Doveze čamac onaj deran, i Đoka s njim. Nesigurno siđem, Nešto mi se baš i ne ide. Đoka spasava stvar, verovatno videći moju nelagodu. Uđem u čamac, a Đoka govori onom dečku: kad dođe ova mala, ako ima bicikl, odeš po njega i staviš ga u čamac, uvek, i da ga izneseš, jesi li čuo. Onaj klima glavom. Njoj uvek naplatiš jednu banku, sa biciklom ili bez. Znači ona i bicikl, jedna banka.Onaj opet klima, siroma, i čudno me pogleda, a meni neprijatno do neba.U zemlju da propadnem. Đoka nastavlja,... i da ne buljiš u nju tako, plašiš dete. Ona je unuka Stoje Bardaka, to da zapamtiš, i ako je samo pogledaš a da mi se ne sviđa videćeš što još vido nisi. 

Nisam znala da li da se bojim, zahvalim ili plačem. Na kraju-nisam ništa od toga. Samo sam se ispravila, odjednom osećajući da sam sva važna, kako to deca umeju da osete. Hej, ja sam unuka Stoje Bardaka, kako je to moćno zvučalo! Znala sam vrlo dobro ko mi je deda, volela ga bezgranično,  ali nisam mislila da je to i drugima nešto.Tada sam shvatila zašto me roditelji i puštaju da budem "velika". Takođe, tada sam prvi put i čula Đoku da duže govori. I sad mi smešno kad se setim kako mi je čudno zvučalo to pričanje. Biće da je Đoka čamdžija bio Mađar?! Nije da je bitno, ali sam se silno iznenadila.

Odselila sam se par godina kasnije , jer je nekom ne baš čitavom palo na pamet da sruši pola centra, rasturi ulice, zarad novog dobra-magistrale. Nas koji smo stajali na nezgodnom mestu toj magistrali su raselili na razne strane, u neke betonske delove grada, gde su još gradilišta , gde sve zgrade liče, a drveće tek sade, maleno. O travi nema ni govora za narednih nekoliko  godina. No to je druga priča.

Ne znam do kada je radio taj čamac-skela, ni kako je i kada i gde  završio Đoka. Novi život i odrastanje odradili su svoje, pa sam na to sve skoro zaboravila. Kad mi jednom neko reče da je davno umro, bila sam već odrasla. Ali vam kažem, ako čujete nešto loše o Đoki čamdžiji, nemojte baš u sve poverovati, postoji i druga strana priče. Đoka je ipak imao, možda duboko prikrivenu , i ne za svakoga, ali imao je- dušu. Danas većina ljudi to nema, ni sakriveno !


недеља, 17. октобар 2021.

Probudi se, vreme je....aman!

Nisam  ljuta kao što bi se dalo pomisliti. Prosto ne mogu više. Žmurila sam koliko god mogu . Nisam slušala,  nisam komentarisala . Ne dopuštaju ti da se isključiš potpuno. Viču , uđi u 21.vek. Odmah da kažem: ako je tako kako izgleda- NEĆU!  Pa onda, ipak moram da kažem... imam pravo na svoje mišljenje, još uvek!

    Photo : natasakk

U vreme kada dobar deo muškaraca prelazi na onu drugu stranu duge (sram bilo onog ko najlepšu prirodnu pojavu ozakoni za simbol neprirodnog), drugi deo je nešto između, kao metro-seksualci (što god to značilo) a ostatak  izgrava neandertalce...Zanimljivo je što imaju zajedničku vrstu obaveznog ponašanja. Vežu ih teretane ....dok onaj prvi deo  samo umereno vežbaju mišiće-tek da budu fit,a ostalo  vreme koristi za posete salonima lepote , i deo vremena za  opreznu vežbu mozga, sticanje diploma i položaja preko svog veoma jakog lobija  , drugi deo im se priključuje, maltene istovetno, samo bez toliko moćnog lobija za sobom, ali sa ogromnim simpatijama ženskog dela populacije,  aaa ....  ostali deo pumpa li pumpa, mišiće naravno, one bicepse i ostalo, a usput zakače ponešto para, a manje položaja. 

U ovom vremenu normalne žene prelaze u ilegalu, sakupljaju znanja, diplome, mastere, doktorate, kurseve i kriju se u velikim kompanijama u boljem slučaju, ili po svojim kućama. Mogu se sresti i one u salonima , ali biraju termine kad ostale pripadnice lepšeg pola- spavaju. 
Veći deo, nažalost pokušava da izgleda kao loša , nakazna karikatura Džesike Rebit ( oprosti mi Džesi, tebe obožavam, sjajno si nacrtana, animacija prve klase), loše prikrivajući poreklo iz Mrduše Donje , suviše mlade da su stigle dalje od drugog srednje, a suviše stare za starlete koje žele da postanu. Barbike, da ne veruješ, su odavno od muke i sramote izvršile samoubistvo, jer kraljice kiča su nadmašene još bolesnijim izumima. 
Gornja Nedođija nije uspela da svoje buduće zvezdice (pinkovske, grandovske...i ostale podgrupe) nauči ni sva slova, a kamoli padeže. Ipak uporno pokušavajući, dok batrgaju na previsokim štiklama, opterećene sa nešto silikona, i cirka tri kila osnovne obavezne šminke,minus pet rebara i minus dva kila mozga, da ulove lovatora, koji će omogućiti još onih obaveznih deset kg bio -kolagesko-nešto-mase (kako sada zovu silikon?) i novac za tretmane koji tek dolaze(svilene trepavice , popunjavanje bora nastalih od tona šminke, trajnu šminku i uklanjanje ostataka mozga) i naravno za neki penthaus, kuću sa bazenom ( koga briga zna li ko da pliva) i pomeranca ,ili neko slično nosivo -ukrasno kuče, pa ako pretekne i za neki fini autić...a preteći mora. Zato lovatori služe. A imaju i tate- ako njima baš usfali!

I šta sada? Šta sa većinom koja je "omatorila"  a nije uspela u tome? Pa one od devetnaest, dvadeset (mada teže) počeće da čekaju svog neandertalca, troje dece bar i batine naše nasušne....a neke, zaboravljene na marginama, menjaće sigurne kuće, za nesigurne straćare, socijalnu pomoć i beskrajni užas svakodnevice gledanja životinjskih farmi i parova. U eri pandemija možda će završiti kao kratka vest u crnoj hronici žutih tabloida....
Svete probudi se!
Kuda si pošao?
Zar ne vidiš u daljini prašinu koju dižu konji onih četvorice jahača?

Trgni se . Skupi hrabrost. Budi drugačiji , budi svoj. Danas biti svoj više znači-ostani normalan (po zastarelim merilima generacija nas pedesetogodišnjaka, koji iz nekog razloga još hodamo svetom).Ugasi televizor. Bar smanji internet. Upali ono malo skriveno u glavi, zvano mozak.
Znaj, i mozak je mišić. Pumpaj i vežbaj malo taj deo. Za promenu-pokušaj. Čudo će se deseiti, uz malo upornosti,  on će se razviti! Časna reč!
Probudi se, mada deluje da je kasno. 
Nada zadnja umire. Postani manjina koja će prerasti u većinu. Dokaži da ljudi postoje.  
Orveli današnjice  će nadam se smilovati se i zatvoriti farmu. Predugo je ostala otvorena.  Svinje će ostati zauvek zaključane. A ljudi će dobiti još jednu šansu da to opet budu. Želim da verujem u to.
Od tebe zavisi , i od tebe, i od tebe, i od mene,  i od tebe dete. Od svakog zavisi.
Reku, kao i more, tako i okeane čine milijarde kapljica. Budi kap koja će presuditi . 
U korist čoveka.


    Photo : natasakk

Slušaj muziku svoje duše, nađi ono što sada možda ne čuješ....sebe.
Moje klavijature iz pozadine odjekuju ove noći.

Moj Milan je davno poručio, samo ponavljam njegove reči: probudi se, pokreni se...
Svet te čeka, da ga spasiš.

недеља, 9. мај 2021.

Razmišljanja o retrogadnom Merkuru

li neka povezanost ipak postoji, čak i kada je nismo svesni. 
Pišem ove redove kasno uveče , 19.februara ove 2021.godine.
Dosta mi je već pomalo svega, i moja melanholična duša je odmah odreagovala.Odmah sam uzela da se obavestim, prosvetlim, jer više ne shvatam neke događaje.Ni samu sebe.Možda mi samo teško padaju.
Zvezde, otac ih i zvezde...elem, saznadoh da je ovo prvi retrogradni hod Merkura u ovoj godini, drugoj godini od početka pandemije, i da će ih biti 
  još dva. Ta retro hoda. Ne pandemije-nadam se...Ovaj nesrećni prvi je u Vodoliji, pa iako sam retrogradni hod otežava komunikacije, sada je još gore, jer je Vodolija zaštitni znak, između ostalog, komunikacija. U ovom slučaju konkretno znači loše komunikacije, opšte nerazumevanje, konflikti....Retrogradni Mekur muči Vodoliju, a ona u pokušaju da sama sebe spase, zbunjuje i povređuje sve oko sebe, bez razlike....znači, čuvaj se. Leđa uza zid, gledaj preko ramena, slušaj , što manje reaguj, ne deli informacije...eto sad će kraj tom retro hodu, za dva dana ,a ja tek sad saznala. Tako tipično ...
Šta sve čovek neće naterati sebe da radi, čita, zauzima moždane vijuge raznim informacijama, da bi zabašurio svoje misli. 
Retrogradni Merkur "udara" na osećanja, ranjava, crpi energiju.Ne vidiš ni cilj, ni put, ni plan, ništa....
Vodolija je zaštitik i telekomunkacija, pa nije čudo što mi je ispao telefon, pa okrnjih, srećom samo zaštitno staklo, nije čudo što mi laptop pravi havariju gutajući sve ono mukotrpno sakupljano...i sad naduren ćuti već deset dana a ja ove redove pišem u sveščici, dok suze kaplju....


 
Danas je u večnost otplovio Panonski mornar.
Mirno ti more legendo, pesniče svačije duše, pogotovo nas sa ovih prostora.
U ime svih nas iz pedeset i neke, šezdeset i neke, ali i ovih iz dvehiljade i neke...neki novi klinci su te voleli, baš kao i mi, koji odavno to nismo.
Tvoj glas u zadnjih petnaestak godina je bio jedva čujan u medijima ali ne i u našim srcima. Kakav si bio, šta si radio privatno, u šta verovao, to sve nije bitno. Niti sam znala, niti me se ticalo. Samo biseri tekstova su me zanimali, samo njih sam slušala, svako ko ima dušu jeste, i razumeo i voleo i čuo. Zato tvoj tako nagli odlazak još više boli. I deluje sasvim nerealno!
Ne verujem da oreš nebeske njive, ni da sa anđelima igraš raub, preferans i ajnc. Pre te vidim kako ploviš nebom i recituješ svoje stihove anđelima, a i njima zasuze te lepe zvezdane oči.
Još sinoć je moj sinić sa dve najbolje prijateljice proveo veče, pevajući na sav glas, ponovo, i ponovo Božu, zvanog Pub. Nismo znali da ti biješ neke poslednje, teške bitke.
Posle puno vremena provedoh veče uz televizor.Setio se tamo neko, pa pustio emisiju Balkanskom ulicom, sa tobom, pa onda neki tvoj kabare od pre petnaestak godina koji sada prvi put videh...
Da li te je iznenadio Rani mraz, ili te je pokosila Žetva....ili te je odnela ova prokleta pandemija kao što neki kažu...
Jedna po jedna gase se iskre mojih najranijih životnih sećanja, mojih ljubavi, iskre pesništva, normalnosti, lepote...Evo opet plačem, dok slušam Šerbedžiju , i razmišljam zašto sada tek slušamo ovo, brišući svoje suze, jer Radetu, legendi, ne mogu.
Zato, u ime svih nas, u svoje ime sigurno ti poručujem , počivaj u miru i pozdravi sve tamo, i tvog gospodina Ignaca Šena, dušo vojvođanska.
Bagrenje su stalno lomili, nepravde je uvek bilo.
Ipak, neko to od gore vidi sve , sigra se.
Tvoja predstava je završena, a ipak traje. A cirkus odavde nije otišao, i niko ne zna kada će. Zaboraviti te nećemo.Računaj na nas!
Pokušaćemo da održimo ravnotežu među zvezdama, čak i ovim koje retrogradnim hodom hoće da nas ometu.
P.S. Potaži tamo Milana moga i Magi, da i tebi uz tvoje divne stihove neko svira klavijature u pozadini i doda neki d-mol.

@photos by NatasaKK

недеља, 20. децембар 2020.

Iz sećanja: novogodišnja noć

U ovo doba godine uvek je sve nekako praznično. Ipak, sad ma koliko se trudila, nešto ipak nije isto, nije poznato, nije pravo. Zato mi se valjda i vratilo sećanje na jednu novogodišnju noć....



Ne znam tačno koliko mi je te godina bilo... Novu godinu čekamo kod kuće, tradicionalno, sa nekoliko prijatelja, tetom i i tečom. Teta je u drugom stanju, to znam....onda znači ja imam osam godina, da. Brat od tetke se rodio sledeće godine, na moj deveti rođendan. Veselo je i okićeno. Danima sam pravila " lančiće" od kolaž papira, i ukrasne trake od krep papira. Napravila sam i neke zvezde-od krep papira takođe ( sada ne znam kako) , a velika prava jelka ( poslednja- ispostaviće se , sledeće smo godine kupili plastičnu, koju i danas imam , kod mame) , ukrašena tonama ukrasa, staklenih mahom. Imala sam tri nasleđena od Majke, i čak pet iz maminog detinjstva.


Rosfraj ovali neki za serviranje, neki  sa kristalnim čašama naređanim ,damastni  stoljnjaci, najbolji servisi tanjira, i platnene salvete, grane jelki u vazama. Sve miriše na Novu Godinu.  Čuda najraznija.
Uživam u opštem metežu, i sjaju sijalica koje trepću po jelki, oko dovrataka . Vise baloni , okačeni za luster, u grozdu tri , i još po "buketi" od po tri u uglovima sobe ( petnaest balona odjednom, ej!). Toplo je. Gosti stigli oko sedam. Pevamo i cupkamo  uz neke melodije sa TV-a, odličan program, uživamo u novogodišnjem izdanju emisije "Obraz uz obraz", sa Draganom i Milenom, smejemo se Sedmorici mladih. Počinjem da skačem, kad se otvori prozor, radi luftiranja, jer vidim da počinje sneg, krupan, paperjast, predivan.Jede se sarma, već tada obavezna ruska salata, i ćufte u rudicama, s jajima, doboš  torta i bombice od kokosa , kao i oblatne sa "dva fila". Pred ponoć se donosi šampanjac Fruškogorski biser  , i čase, ne za mene naravno. Dobijam ceo Fruktalov sok ( 7dcl, tetra-pak, nešto novo mhm, od jagode- već omiljeni moj) . Mama donosi u narandži zabodene prskalice. 

Odbrojavanje, ljubljenje, nazdravljanje, pršte prskalice ( nikom normalnom petarde nisu padale na pamet, nisam sigurna da li sam tada i znala šta je to) . I , za neverovati , u današnjim  uslovima- razlaz, jer svi ćemo poći da čestitamo bakama i dekama Novu Godinu, tradicionalno.

Izlazimo, sneg pada već dva sata. Prvo , s Karađorđevog trga u Makedonsku , baki ( po tati ) da čestitamo. Ona gleda Tv i čeka, zna da ćemo doći. Opet ljubljenje, baka ima haljinicu-tačnije komplet suknja i bolero,  od somota boje trule višnje,  za mene! Carski! Ona je sašila, vrsna krojačica, učila zanat kod modiskinje, još pre rata. Sve ume da napravi. Ovde se čak popila i brzinska kafica. Idemo, sneg veje li veje, ali mi pravo u Dolju, kod Majke ( mamine mame) i dede. Majka čeka , smederavac njen pucka, mirišu pečene jabuke sa šećerom i cimetom, i tone raznih kolača, jer Majka je kuvar koji se traži ( za svadbe pogotovo-celu je Vojvodinu obišla) . Sašila mi je čizmu od preokrenutog žerseja  -crnu, sa sve krznom, parče neke bele jambolije i izvezla na njoj Deda Mraza . U njoj velika čokolada od 200 grama sa lešnicima, i salon bombone gomila cela. Čuvam čizmicu i danas. Deda dodaje , da niko ne vidi , i jednu "banku "  u čizmicu, a ujka i ujna -svako za sebe, po još jednu "crvenu" (sve skrivajući- jer novci decu kvare, ali....). Bata mi daje, jako sanjiv( mlađi je dve i po  godine ) rozi balon, i kutiju ukrasnih sijalica, da "dopunim" kolekciju za Božić. Počastimo se malko, uporedimo čija je ruska lepša, popila sam i malo šire ( deda me vodio do šupe, ima nešto da mi pokaže- ne znam otkud mu rampoš,  prethodne godine nam oteli- pardon otkupili,  vinograd) , obrazi mi se zarumeneli. Tata opominje - dva sata će , kući moramo, na spavanje.

Sve sličice: @natasakk
Sneg usitnio, a gust ko izmaglica obavija već uveliko tih grad. I vidim sliku koju nosim i danas u sećanju. Vozimo Miletićevom, ja gledam kako naš Riđa ( tako smo tepali našem tristaću, narandžaste boje) pravi jedini trag u toj širokoj ulici, pa onda gledam , dok auto mili, kroz zadnje staklo kako tragovi nestaju , gotovo odmah zavejani upornim belim snegom, koji i dalje pada. Ulica ostaje bela , tiha i svečana. Novogogodišnja, i lepa. Tonem u san, nekako, jer put je kratak, ne sećam se kad smo kući stigli, parkirali, ušli, a ja stigla do kreveta. Znam samo da ujutro vrata nismo mogli da otvorimo, koliko je napadao .
Prva slika kad se sneg i nova godina  spomene  mi je i danas ta - draga, tiha, noćna ulica, a on zavejava tragove guma... Za sve Nove Godine, živeli!

Za sve koje dolaze, još jedno:  Živeli i zdravi bili !

Odakle ovo....

 O godini 2020. ne treba ništa više reći.

Godina kakvu skoro niko globalno nije doživeo, ma ni zamislio.

Nestanak sveta koji poznajemo, promene kakve nismo ni sanjali.

Tako da možda nije ni čudo što sam jednog sivog dana ove jeseni samo potražila bilo šta na čemu se može pisati, i pisala. 

Ispade iz mene nešto kao pesma, kao esej, kao vapaj, kao želja. Ne znam otkud.

 
Foto- @moja privatna kolekcija 

Loše vesti kud god da se okreneš, opšte beznađe. Čak i ako uspeš da ostaneš pozitivan osećaš se kriv. Pokušavam da utišam te ružne glasove, teorije zavere, savete i procene. Pokušavam da progutam sve veću nervozu ljudi, ljudi bez mrve tolerancije,emaptije, volje. Ljudi su tužni, besni, očajni. Izazvani i povređeni  se osećaju svakim pogledom, svakim udahom . 

Možda otud dođe to nešto što zapisah. 

Možda iz nekih lepih trenutaka, koje sada znam da cenim i čuvam kao bisere u pamćenju.

Možda od zvuka klavijatura koji mi je skoro uvek negde u pozadini svesti.
 

Možda zato što shvatam , ponovo, i neporecivo koliko se ništa na podrazumeva, koliko su svi događaji ustvari dar! 

Pišem često. Nije čudo što pišem. Čudo je što skoro dvadeset godina iz olovke i glave ne uzađe nešto kao pesma, bez rime i strofa. Ipak pesma. Pesma duše, bez naslova. Ili ipak naslov zaslužuje? Da, mogla bi se zvati

Želim

Želim da budem ostrvo okruženo plavetnilom,

zaštićena hladom borova i hrastova

okupana mirisima lavande i čempresa

sa očima punim plavog neba, jarkog sunca i duginih boja.

 

Želim da budem spokojna

da širim ruke i dočekujem drage mi ljude

da im ponudim snagu ljubavi svoje

da ih razgalim pesmom ptica 

da ih osvežim čajem od izvorske vode sa ukusom bilja i slobode

da im rashladim uzavrele misli tom hladnom izvorskom vodom

koja miriše na lavandu , na mentu, na sunce,

zaslađenu čistom ljubavlju.

Ili ako treba da im ugrejem hladna srca  toplinom svojom,

kao toplim kuvanim vinom sa mirisom cimeta i karanfilića.


Želim da kad polaze od mene svojim putem

ponesu sa sobom oblak sreće, lepe mirise i čist mir u duši

koji traju dugo, dugo.

Dugo , čak do sledećeg viđenja.

Želim li mnogo?

 ***

 Eto. Dobila sam na dar pesmu sa Naslovom.

Hvala svakom i svemu što mi podari tako lep trenutak.

Hvala Planini,toplini ljubavi moje majke, nemirima moga sina, hvala.

Hvala izvorima, i ljudima.

Sneži, od koje naučih umetnost života i  slobode, Maji od koje naučih umetnost hrabrosti, Sandri koja se uvek pojavi kad najviše treba, Oliveru koji zna kako se radi i kako se uči i kako se daje primer, Zdenku koji mi otvori još jedna vrata za saznavanje,Ivani i Milici koje mi povratiše veru u  snagu mladosti, Ljubiši koji zna kako se prati sopstveni put, mojoj najdražoj Nini, bez koje opstanak ne bi bio moguć... bar ne bez dijagnoze. Hvala svima koji su prošli ove godine pored mene, jer lekcije su svuda. Podsetili su me da mnogo učim ,a malo primenjujem.

Hvala čak i ovoj godini, koja mi podvuče i ponovo osvetli činjenicu da ništa na svetu nije slučajno, da ništa nije garantovano, da se ništa ne podrazumeva.

S verom da sve prolazi , sa željom za životom, nastaviću da sklapam kockice moga života.

Nastaviću ako bog da i sa onom knjigom za koju već dugo sakupljam podatke.


 



 

среда, 9. октобар 2019.

Pravoslavlje 2019


Pet od ovih fotografija sam izabrala za konkurs Beofoto- Pravoslavlje na internetu 2019.
 

O ovom svojevrsnom hodočašću sam više puta želela da pišem, ali uvek zaključim da je za to potrebno i previše vremena, a i neke stvari se ne mogu ispričati. Ipak, jednom, možda....


Fotografije su nastale u manastiru Kumanici, na Ostrogu i u manastiru Tvrdoš


Fotogragije su obeležile svaki deo jednog posebnog puta, i nije mi žao što sam uz sebe u ta tri dana, imala samo mali ranac, i fotoaparat. Rezultat je divno iskustvo i preko 400 fotografija. Ponekad preterujem. To sam ja.



Fotografije @natasakk photo

четвртак, 21. март 2019.

Utisak dana - out of box

Samo zapažanje- svet je poludeo....
Borim se svim silama, posustajem i nastavljam.
Osećam se pomalo  razrušeno.
I onda:
Whatever it takes!



Fotografija : @NatašaKK Photo

 Veče provedno uz "Imagine dragons"
 Do bekraja ponovo ista pesma, na You Tube.
 17 put trenutno , zvoni mi u ušima, ritam pokreće. 
 Da, to mi je danas trebalo.

  Dobar ritam, dobar bend, genijalan tekts...
  ili mi se ovih dana tako čini.

  Poslušajte, vredi.

Fotografija : @NatašaKK Photo



WHATEVER IT TAKES 

( Tekst preuzet sa sajta Genius)


Falling too fast to prepare for this
Tripping in the world could be dangerous
Everybody circling is vulturous

Negative, nepotist
Everybody waiting for the fall of man
Everybody praying for the end of times
Everybody hoping they could be the one
I was born to run, I was born for this


Whip, whip
Run me like a racehorse

Pull me like a ripcord
Break me down and build me up
I wanna be the slip, slip
Word upon your lip, lip

Letter that you rip, rip
Break me down and build me up


Whatever it takes
'Cause I love the adrenaline in my veins
I do whatever it takes
'Cause I love how it feels when I break the chains
Whatever it takes
Yeah, take me to the top
I'm ready for whatever it takes

'Cause I love the adrenaline in my veins
I do what it takes



Always had a fear of being typical
Looking at my body feeling miserable

Always hanging on to the visual
I wanna be invisible
Looking at my years like a martyrdom
Everybody needs to be a part of 'em
Never be enough, I'm the prodigal son
I was born to run, I was born for this


Whip, whip
Run me like a racehorse

Pull me like a ripcord
Break me down and build me up
I wanna be the slip, slip
Word upon your lip, lip

Letter that you rip, rip
Break me down and build me up


Whatever it takes
'Cause I love the adrenaline in my veins
I do whatever it takes
'Cause I love how it feels when I break the chains
Whatever it takes
Yeah, take me to the top
I'm ready for whatever it takes

'Cause I love the adrenaline in my veins
I do what it takes



Hypocritical, egotistical
Don't wanna be the parenthetical, hypothetical
Working hard on something that I'm proud of, out of the box
An epoxy to the world and the vision we've lost

I'm an apostrophe
I'm just a symbol to remind you that there's more to see

I'm just a product of the system; a catastrophe
And yet a masterpiece, and yet I'm half-diseased
And when I am deceased
At least I'll go down to the grave and die happily
And leave the body and the soul to be a part of thee
I do what it takes


Whatever it takes
'Cause I love the adrenaline in my veins
I do whatever it takes
'Cause I love how it feels when I break the chains
Whatever it takes
Yeah, take me to the top
I'm ready for whatever it takes

'Cause I love the adrenaline in my veins
I do what it takes